Hrvatska književnica Vedrana Rudan opisala je u svom novom blogu sa kakvim zdravstvenim problemima se suočava nakon preležanog koronavirusa i zašto je duže vrijeme nema u javnosti...

Mnogi ste mi pisali, hvala vam, i tražili od mene objašnjenje zašto se ne javljam. Odgovor je kratak iako mutan, ja sam poluslijepa.

Mene je korona tresnula u oči. Bila sam dva puta u bolnici, odlični liječnici “ništa ne vide”, ne vidim ni ja. U daljini mi je sve jasno. I brda i doline. Ali… Imam problem sa gledanjem u mobitel, teve ekran, kompjuter, knjigu. Ne mogu čitati, gledati Netflix, surfati… Ja sam jedina osoba u Hrvatskoj koja pojma nema kako izgleda Hanina vjenčanica, uhićeni ministar i što pada i da li nešto uopće pada na Ukrajinu.

Legendarni riječki oftalmolog profesor Kovačević je rekao da liječnici za ovo moje drugo stanje nemaju objašnjenje. Kad će mi se vid vratiti i hoće li, nitko ne zna. Čujem da u Rijeci nisam jedina sljepica kojoj nakon korone mobitel služi za slušanje glazbe.

Nažalost, propala mi je promocija knjige “Doživotna robija” na Sajmu knjiga u Novom Sadu, svi dogovoreni nastupi na televiziji, ne podnosim svjetlo. Sunčane naočale su mi na nosu od jutra do mraka, hoću li postati Ray Charles, pitaj boga.

Čudno je kako se čovjek na sve privikne. Preporučeno mi je da čim više šetam i gledam u daljinu, što se tako bitno tamo događa nitko mi ne govori. Na jednom od mojih sljepačkih izleta upoznala sam psa Ora. Uživala sam u njegovom društvu i sve mi je “jasnije”, iako kroz dim, maglu i plutajuće oblake koji nikako da stanu, da bih trebala mobitel zamijeniti psom.

Toliko od mene. Ovaj tekst diktiram svojoj boljoj polovici. Hvala joj. Hvala i vama koji sa mnom sigurno suosjećate, i ja bih s vama. Antivaksere molim da mi ne pišu kako mi se ovo dogodilo jer sam se cijepila. Vakseri neka mi šalju pisma utjehe i dobre želje. Sve ću pročitati kad se “prosvijetlim”.

Doviđenja, nadam se. Tek kad si slijep naslućuješ kako je svijet lijep.

(DEPO PORTAL/ad)