Može li biti nešto humanije od toga da spasite nečiji život, da svojim znanjem i zalaganjem pomognete onima u nevolji, a porodici date utjehu u najtežim trenucima... Tatjana Kos, se u to se uvjerila, a svoju emotivnu ispovijest i priču o suprugovoj borbi za život na Covid odjeljenju u Općoj bolnici "Prim. dr. Abdulah Nakaš", podijelila je na društvenim mrežama.

On se tri mjeseca liječio na ovom odjeljenju, a u najtežim životnim trenucima, Tatjani je bilo dozvoljeno da bude s njim. Ona je željela ispričati ovu priču u trenucima kada se Općoj bolnici dešava velika nepravda. Podsjetimo, Prijedlogom zakona o finansijskoj konsoolidaciji i restruktuiranju javnih zdravstvenih ustanova u FBiH, kojim se, između ostalog, dodjeljuju novčana sredstva zdravstvenim ustanovama sekundarnog i tercijarnog nivoa zdravstvene zaštite (kliničkim centrima, kantonalnim i općim bolnicama), ova medicinska ustanova je izostavljena.

Covid je bolest straha, panike, borbe za svaki udah

Tatjana počinje svoju ispovijest: 

- Psi laju vetar nosi... Kaže narodna, ali zaboli kada čuješ laž, klevetu, nepravdu od tog istog naroda. Svi koji me poznaju upoznati su sa mojom apolitičnošću, ali i genetskim kodom da sam uvijek kontra, uvijek protiv, nikad dio mase. Tako je i ove moje četiri godine, koliko živim u Sarajevu. Mogla bih nadugo i naširoko o svim ljepotama i ljubavi koja me je ovdje i dovela, ali ovo je priča o jednoj bolnici - Općoj bolnici "Prim. dr. Abdulah Nakaš" i veličini ispred koje treba ustati profesoru doktoru Ismetu Gavrankapetanoviću, ljekarima, mojim zvijezdama dr. Tijani Muhić-Skalonja, dr. Aidi Mujaković, dr. Oglečevac, dr. Vesna, dr. Matković, dr. Zametica, dr. Aganović o sestrama i tehničarima sa kojima sam dijelila 24 sata tih 90 dana... glavnoj sestri Amiri, Arminu, Ameru, Almi, Esku, Adelini, Amaru, Lejli, Aidi, Edini, Ilahani, Mirhi, Gagiću, Čampari, Jasminu, Mirzi Panjeti.... kao i našem Anelu Šljivi jer su bili i postali dio naših života. Sigurno sam nenamjerno nekog izostavila u ovim redovima, ali iz srca nikoga. Čujem da je ova bolnica višak. Šta sa Covid odeljenjem kada je, bogu hvala, pandemiji kraj - upitala je na početku svog emotivnog izlaganja Kos.

Ona je podijelila priču o životnoj borbi supruga koji je 90 dana bio jedan od najtežih pacijenata bolnice. On je 90 dana proveo na intenzivnoj njezi, a do posljednjeg trenutka uvijek je nad njim kao utvara lebdio najgori mogući ishod - smrt.

- Pobijedili smo je!!!! Zato ovo i pišem!!!!! Želim da svi znaju da su čuda moguća!!!! Da se nekada i najstrožije pravilo može prekršiti!!!!! Upravo to je i uradio profesor Gavrankapetanović kada mi je dozvolio da 24 sata budem u bolnici i zajedno sa osobljem brinem oko supruga. Osjetio je i dozvolio van svih pravila, van svake logike jer ima srce i život svakog pacijenta mu je svetinja. Vidio je da mogu pomoći i dozvolio mi je to. Hvala mu što je vjerovao i kada niko nije. Covid je bolest straha, panike, borbe za svaki udah.... To je profesor znao i kao ortoped više je naučio o tom zlu nego mnogi pulmolozi. Razumio je strah i zato su svakodnevno na bočnim vratima odjeljenja stajali ljudi čekajući da ih osoblje obuče i uvede da možda posljednji put vide svoje - istakla je Kos.

Kako je navela, svaki pacijent je priča za sebe.

- Svi smo dijelili jedan prostor i skupa plakali, ali i smijali. Čudno je i neobjašnjivo kako ti taj svijet skafandera, bolesti, smrti, beskrajno dugih noći, neizvjesnih jutara odjednom postane svakodnevnica. Jednoga dana došla nam je Melisa, porodilja u jako teškom stanju sa tek rođenom bebom koju nije ni vidjela.... Svi su bdili nad njom.... Danas je to sretna majka koja uživa sa svojim Azurom. Sa suzama smo kući ispratili i dječaka sa Daunovim sindromom čija sestra je također dobila dozvolu da bude pored njega, vratila nam se trudnica iz Zagreba.... Mnogi su otišli kućama sretni i izliječeni. Neki nažalost nisu.... Ovo je priča i o Mirjani, borcu i ženi sa kojom sam se smijjala do posljednjeg trenutka......i mnogima kojih nažalost više nema - istakla je Kos.

Samo nam je ljubav potrebna

Zbog svega, kako je navela, i priča ovu priču - priču o čudu zvanom život, priču o bolnici koja im je tri mjeseca bila kuća.

- Doživotno smo zahvalni profesoru Gavrankapetanoviću i njegovom timu, jer prvog dana kada je ušao u našu sobu rekao je samo nam je ljubav potrebna.... Gledala sam ga čudno, ali kako su dani prolazili, sve sam više u to vjerovala. S ograničenim sredstvima za rad, sa više onoga što nema nego ima, ali srcem većim od svega, svi ti ljudi koji su obavljali svoj posao učinili su da se naša priča završi sretno. Niko van bolnice ne zna koliko su duge bolničke noći..... Hiljadu sati dok ne svane..... Dodir ruke i pogled... rečenica "sve će biti ok" te vodi i tjera na borbu. Svjedok sam nadljudske požrtvovanosti za svaki život bez obzira na godine, porijeklo, položaj..... Na tom odjeljenju svi su samo pacijenti koji se bore za život, za svaki udah - istakla je Kos.

Zahvalila se svim uposlenicima koji su im pomogli u najtežim trenucima.

- Znam da je danas sve bitnije od ljudske empatije i osjećaja, da je novac taj koji nas dijeli, svađa ali isto tako život se ne može kupiti!!!!! Hvala ti, profesore Gavrankapetanoviću, što si vjerovao u nas, što si mi dozvolio da budem tu, hvala ti što si i pored svega uvijek bio dostupan, hvala ti na divnom timu koji ti vjeruje, hvala ti na svemu što ću pamtiti dok živim!!!!! Hvala Covid odjeljenju na kome je sada samo jedan pacijent i to u našoj sobi br. 29!!! I za kraj, voljela bih da ova priča podstakne i druge da napišu svoja iskustva i da skupa pomognemo da ova bolnica živi, jer ona je jedinstveni primjer da postoje bijeli mantili koje ne nose doktori već ljudi velikog srca - navela je Kos.

(Avaz.ba, DEPO PORTAL/md)