Razgovarao: Miroslav AJDER

Florijan Biber je austrijski politikolog porijeklom iz Luksemburga, sa bogatim radnim iskustvom i odličnim poznavanjem Balkana. Bavi se međuetničkim odnosima, etničkim konfliktom i nacionalizmom, sa fokusom na Balkan. Trenutno predaje na Univerzitetu u Gracu. Prethodno je bio angažovan kao predavač Istočnoevropskih studija na Odjelu za politiku i međunarodne odnose Univerziteta u Kentu.

Zbog čega, po Vašem mišljenju, Vlada Republike Srpske koristi usluge PR kompanije, i zbog čega im je potrebno da znaju kakvo mišljenje o njima imaju, kako je navedeno u e-mailu upućenom Vama, ključni ljudi u Velikoj Britaniji?
   
Mislim da je to dio generalne strategije Vlade Republike Srpske u nastojanju da poboljša imidž na zapadu. To uključuje i otvaranje kancelarije u Briselu, objavljivanje komentara u zapadnim medijima i prezentovanje stavova RS na zapadu. Naravno, regionalni igrači (poput njemačkih saveznih država) imaju kancelarije u Briselu a i lobiraju na druge načine. Međutim, izgleda da je strategija Vlade RS manje orijentisana ka stranim investicijama, promociji kulture i da se radi o lobiranju za vladu i politiku te vlade. Taj način podsjeća na lobiranje koje je koristila Crna Gora prije nego što je postala nezavisna.

Zašto ste ste reagovali i objavili reakciju na blogu, kada su Vas kontaktirali iz kompanije Hil end Nolton, tražeći Vaše mišljenje o Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj.

Ja imam problem sa davanjem mišljenja ili savjeta PR agenciji koja je u službi neke vlade. Drago mi je kada me pitaju za mišljenje, koje sam i ranije pružao vladama, ali želim da to mišljenje dopre i da ga čuju oni koji donose odluke, a ne agencija čiji je posao da oblikuje poruku a ne da kreira politiku. Politike i izjave članova Vlade RS smatram problematičnim i ne želim da komuniciram na ovakav, povjerljiv način. Hoću da komuniciram javno. Htio sam da ukažem na činjenicu da Vlada RS plaća velik novac PR kompaniji. Smatram to katastrofalnim korištenjem novca, uzimajući u obzir stanje u kojem se nalazi ekonomija. Taj novac mogao je da bude upotrijebljen i korisnije, ako se želi poboljšati imidž RS. Ako Vlada RS želi dijalog sa istraživačima i stručnjacima, kao što sam i ja, bilo bi mi drago da dođem u Banjaluku i podijelim svoje misli ali i postavim neka pitanja. Nema dijaloga preko skupog posrednika kakav je PR kompanija.

Zašto lideri u Republici Srpskoj konstantno postavljaju pitanje odvajanja RS od Bosne i Hercegovine, kada, kako ste rekli, niko u međunarodnoj zajednici Republiku Srpsku ne dovodi u pitanje?

To je dobra strategija za pobjedu na izborima i osvajanje popularnosti, čak iako je nerealna (ili bi imala veoma visoku cijenu za RS). Smatram da je strategija aktuelne vlade da "umori" međunarodnu zajednicu od Bosne i da ona na kraju od nje odustane. Čak i ako ne bi priznala nezavisnu Republiku Srpsku, izgleda mi da se aktuelno rukovodstvo nada da je moguća slaba i disfunkcionalna BiH i da bi na taj način RS bila de fakto nezavisna. Takav status nastaviće da otežava i odgađa integraciju u EU i vodiće ka povećanoj izolaciji u trenutku dok susjedne zemlje napreduju ka članstvu u Evropskoj uniji.

Vlada Republike Srpske, ali i šira javnost, negira genocid u Srebrenici, uprkos presudama sudova u Hagu. Zašto dolazi do toga i da li bi suočavanje sa nedavnom prošlošću doprinijelo relaksaciji odnosa u BiH?

Negiranje genocida u Srebrenici i minimiziranje zločina počinjenih tokom rata je rezultat obrazovnog sistema i dominantne medijske slike u Republici Srpskoj. Međutim, prije pet godina vlasti RS priznale su događaje u Srebrenici i objavile detaljan izvještaj o tome. Ako je negiranje Srebrenice i etničkog čiščenja možda i uspješno u RS, to zasigurno narušava njen legitimitet. Suočavanje sa prošlošću će svakako poboljšati odnose u Bosni. Međutim, ne treba da čudi da vlasti zapadnih zemalja (i javnost) i mnogi nesrbi u Bosni imaju negativno mišljenje o Republici Srpskoj, ako ona negira najgori masakr počinjen u Evropi u posljednih šest decenija.

U Bosni i Hercegovini i dalje se njeguje takav diskurs da je nacionalno važnije od građanskog, kolektivno od individualnog. Nacionalna pripadnost stavlja se pred građansku svijest. Šta mislite, zašto? 

Glavni razlog je to što nema konsenzusa o tome kakva država bi BiH trebalo da bude. Dejton je zaustavio rat, ali nije stvorio novi konsenzus. Smatram da je za funkcionalnu BiH hitno potreban novi konsenzus. Nacionalni identitet znači više u BiH nego u zemljama koje nisu u toj mjeri multinacionalne, kao što su neke od država u susjedstvu. Ali ja ne smatram da je nacionalni identitet problem koji vodi u konfrontaciju. Međutim, treba da postoji ne samo "nacionalni identitet" već i prostor za građanski identitet i građanske politike, koje bi se bavile problemima koji nemaju nikakve veze sa nacionalnim indentitetom – na kraju krajeva, glavni izazov sa kojim se BiH suočava nema nikakve veze sa tim da li je neko Srbin, Bošnjak ili Hrvat, već sa tim da je siromašan, da mora da podmiti nekoga da bi mu bila pružena usluga i da ima lošu vlast. Bojim se da veliki dio političke elite voli da govori o nacionalnom – ne moraju da nude rješenja za problem i mogu se izvući sa rasprostranjenom korupcijom, lopovlukom i imenovanjem svojih ljudi pod maskom odbrane nacionalnih interesa.

Ako političari u BiH nastave da vode ovakve politike, kao do sada, kako će se, po Vašem mišljenju, razvijati sveukupna situacija u BiH? Kuda će nas takve politike odvesti?

Dinamika protekle četiri godine nije ohrabrujuća. Malo je znakova da će političko okruženje biti manje otrovno. Vjerovatnije je da će voditi u dalju stagnaciju i status kvo. Smatram da je najbolji način da se izađe iz ćorsokaka aktuelno poboljšanje odnosa između Hrvatske i Srbije. Konstruktivna uloga oba susjeda može pomoći BiH. Takođe, Evropska unija treba ponovo da se angažuje u BiH i ponudi jasnu strategiju. Na kraju, situacija će zavisiti i od toga da li u samoj BiH postoje hrabri političari koji su spremni da okrenu taj negativan trend u suprotnom pravcu.

Generalno, kako vidite aktuelnu političku situaciju u BiH nakon nedavnih opštih izbora?

Nažalost, ne pretjerano optimistično. Postoji nekoliko znakova nove, pozitivne dinamike. Umjereniji kurs Bošnjaka, od Silajdžića ka SDP-u i Bakiru Izetbegoviću je svakako ohrabrujući, ali to ne mijenja generalnu politiku konfrontacije. Naravno, zabrinjava uspjeh Radončića. Ironično je da su dvije samoproklamovane socijaldemokratske partije pobijedile na izborima, a kompromis između njih čini se gotovo nemogućim.

(BLIN MAGAZIN)