Piše: Slavo KUKIĆ

Prije više od dvadeset godina mediji zabilježiše izjavu koja je dugo nakon toga eksploatirana u stranačkim političkim obračunima. A, pogledaju li se detaljnije Internet pretraživači, za njom se kao krunskim argumentom nerijetko, u javnosti zapadnih susjeda doduše, poseže i danas. Po srijedi je, da ne duljim, Račanova kvalifikacija iz siječnja ili veljače devedesete, prema kojoj je „HDZ stranka opasnih namjera“.

Tada, prije dvadeset godina, Račanove riječi dočekane su „na nož“. I kvalificirane kao protivljenje stvaranju hrvatske države. Iako, nakane lidera SDP-a su imale sasvim drugačije značenje. Račan je, naime, upozoravao kako se posezanje za logikom Miloševića, nacionalizmom kao stilom življenja, u konačnici – time što će razbuktati požar kataklizmičkih razmjera – obiti može o glavu i hrvatskoj državi. I, ruku na srce, obio se – pa ma što tko o tome mislio.

Dvadeset godina poslije Račanove riječi dobivaju i novo značenje. Ili još konkretnije, doimaju se istinskim proročanstvom. Neke ostvarene namjere partije Tuđmanovih sljedbenika toliko su opasne za budućnost hrvatske države koliko ni sam Račan nije mogao slutiti. A to je, opet, razlog da se danas nerijetko ide i korak dalje – da se HDZ iz partije Račanovih nasljednika sve češće, umjesto stranke opasnih namjera, kvalificira zločinačkom organizacijom. Čije, usput kazano, opasne namjere više ni neupućenima nisu upitne. One, primjerice, u vezi s pretvorbom i privatizacijom, idejom o dvjesto bogatih obitelji, uništenjem hrvatske privrede, rasprodajom imovine strancima, državom kao stranačkom blagajnom, slomom moralnih vrijednosti hrvatskoga društva, te posezanjem za BiH samo su dio iz dugoga popisa, natovarenog na pleća hrvatske države.

Ništa manje, međutim, gleda li se iskustvo prethodnih dvadeset godina, opasne nisu ni namjere hadezeova bh. ogranka. Narodu je hrvatskom, koji nastanjuje prostore između Une i Drine, i one od Save do mora, sve to vrijeme prodavan „rog za svijeću“ – kako je razlog političkog djelovanja HDZ-a njegova, budućnost hrvatskog naroda a ne interes političkih hohštaplera koji su narod kao paravan utržili kao nitko i nikada prije njih. Može li, uostalom, itko normalan danas u pitanje dovesti „rezultate“ te silne borbe za hrvatski narod i njegovu sudbinu. Može li, recimo, iole moralan osporavati činjenicu da je taj isti narod prepolovljen, da je prije dvadeset godina više Hrvata radilo nego što ih danas hoda gudurama bosanskim i hercegovačkim, da je pokraden od vlastitih usrećitelja – na što, među inim, upućuje i masa sudskih procesa onima sa samog vrha usrećiteljske piramide – da su devastirane materijalne pretpostavke njegove egzistencije i da je, htio ili ne, u desetljećima koja slijede osuđen na nove Golgote.

Baš zato je, prije više od pet godina, kao tračak nade djelovala odluka dijela članova HDZ-a da napuste brod koji je u ponor povlačio čitav jedan narod. Da, još konkretnije, napuste Sokolovu kriminalnu družinu oko Dragana Čovića i utemelje stranku koja bi, drugačijom političkom filozofijom dakako, mogla zaustaviti strmoglav čitavog jednog naroda. Danas, međutim, samo pet godina poslije, nema nikakve dvojbe da je startna ideja, ako se o njoj ikada i moglo govoriti, definitivno poražena.

Zašto? E, to je pitanje na koje je svaki odgovor poprilično nesiguran. Što se, pak, mene tiče, nisam daleko od ideje kako bi odgovor trebalo tražiti u činjenici da je na čelo nove političke stranke, nastale raskolom 2005. godine, došao osuđeni politički gubitnik. Čovjek koji, hoću reći, strahuje od pobjede nad političkim protivnikom. I koji, baš zato, zbog straha od uspjeha, uvijek kada mu se rješenje ponudi, reterira, pravi korak unazad. Ali, i čovjek koji se nikada nije uspio izvući iz zagrljaja „zločinačke organizacije“ kojoj je desetljeće i pol prije toga pripadao.

Na analizu me ovog tipa, da pojasnim, prisili informacija kako se ovih dana lideri dvaju ogranka HDZ-a dogovoriše da će zajednički nastupati oko svih ključnih pitanja za hrvatski narod, kako će se zalagati za ustavnu reformu na načelima Kreševske deklaracije – one iste koju je prethodnih godinu i više jedan od njih svesrdno ignorirao – te kako će, s tim ciljem dakako, slijedećih dana, očito po uzoru na banjalučku SNSD-SDS vrhušku, usvojiti i zajedničku političku platformu.

Samo dan nakon potpisivanja zajedničke izjave lider HDZ '90 je, svima onima koji je eventualno nisu razumjeli, pojasnio o čemu se radi. Hrvatima je, veli, potrebno omogućiti izbor legitimnih predstavnika u organe vlasti na svim nivoima, a Hrvatima bi, sukladno dogovoru, trebala pripasti i funkcija predsjedavajućeg Vijeća ministara. Ne kaže vrli doktor, doduše, kome bi to, što se Hrvata tiče, trebalo pripasti mjesto državnoga premijera. No, to svakodnevno ponavljaju iz partije njegova političkog platformaša. A vrli doktor se ne buni. Što će reći – nema ništa ni protiv te ideje.

Zašto? Odgovor se, izgleda, opet može tražiti u kratkoj povijesti nove doktorove partije. Napravi li se, naime, prelet preko pet godina života stranke kojom Ljubić kormilari, u njima se ni ne može pronaći ništa drugo do podanički odnos i vraćanje u život političkoga mrtvaca iz političke frakcije partije koju doktor, kako i sam priznaje, i dalje osjeća svojom.

Izbore prije četiri godine on je, još konkretnije, dočekao s Čovićem na tanjuru. Na njegovoj strani bilo je sve – Sanader i cjelokupni hrvatski državni vrh, Crkva, birači koji su na biralište izlazili kako bi glasovali, ne za njega nego protiv onog drugog. I sve to, iako je „zločinačkoj organizaciji“ vlastite prošlosti oduzeo vlast u četiri od ukupno pet županija, nije bilo dovoljno. Dapače. Duh političkog gubitnika, kojim je doktor zarobljen, omogućio je njegovu rivalu, koji mu na kongresu HDZ godinu dana ranije onemogući i zasjedanje na stranački politički tron, da se vrati. I ne samo to. Doktor mu je, podaničkim odnosom i gubitničkim mentalitetom, omogućio trijumfalan povratak. U prilog tome, uostalom, govore i rezultati netom održanih izbora. Na njima je, nije tajna, stranka okupljena oko društva iz Sokola dostigla rezultate iz najboljih dana. Kao što, dakako, nije tajna i da je doktorova partija prepolovljena. I da će, nastavi li njome i dalje kormilariti gubitnik, i definitivno nestati. I sve to zbog mentaliteta „lidera“.  Jer, poznata je ona narodna - jednom gubitnik, uvijek gubitnik. No, koga to muči. Jer, lider je, a i njemu najbliži, osigurao još četiri godine plaćena nerada. I sve to, k'o biva, zbog interesa Hrvata.