Kada su na prostorima bivše Jugoslavije stvari pošle krivim putem, ona je pošla u vrli novi svijet. Za sobom je ostavila zavidnu glumačku karijeru i počela da gradi novu s druge strane Atlantika. Uskoro smo počeli da je gledamo u ostvarenjima svetskog ranga, a poslednjih godina sve je aktivnija i u kinematogarfijama zemalja u regionu.

Nedavno se ova glumica vratila svom zavičaju, ali u sasvim novoj ulozi. Na Sajmu knjiga u Beogradu promovisala je knjigu "Totalna rasprodaja" (Samizdat B92), zbirku "emigrantskih tekstova" koje je proteklih godina pisala za hrvatski "Feral Tribune". To je bio povod da sa Mirom Furlan razgovaramo o životu u SAD, emigrantskim savjetima i prije svega o segmentima kulture u kojima uživa.

Koliko imate vremena da pratite aktuelna filmska ostvarenja i u čemu posebno uživate.

Posljednji film koji sam gledala je "It's kind of a funny story". To je priča odrastanju jednog problematičnog tinejdžera, ali ispričana na tako inteligentan i lagan način. Gledala sam ga sa svojim dvanaestogodišnjim sinom, tako da je preporučljiv za sve uzraste. Jednu od glavnih uloga tumači Zach Galifianakis, koji je poznat po komedijama, ali je ovdje odličan u zbilja dramskoj ulozi. Čovjek je jako sretan kada u Americi, u svem tom ludilu transformersa i svega ostalog, može pogledati jedan ovakav film.

S obzirom na to da ste zagazili u spisateljske vode, da li pratite rad vaših kolega?

Od takozvanih stranih pisaca oduševila me je turska spisateljica Elis Šafak. Snimala sam nedavno jedan čarobni projekat sa Stefanom Arsenijevićem u Istanbulu, i jedna Turkinja mi je poklonila Šafakinu knjigu "Četrdeset pravila o ljubavi", koja me je jako dirnula. Riječ je o dvije paralelne priče, koje su tako divno ispričane. Također preporučujem "The Brief Wonderous Life of Oscar Wao", napisana u briljantnom spanglishu, a prijateljici sam kupila knjigu "Bijeli tigar". To je remek djelo, i takvu knjigu bi trebalo napisati i o tranziciji ovdje.

A kada je riječ o takozvanim domaćim piscima?

Čitam mnogo i naše pisce. Prije svega ostalog treba pročitati senzacionalnu knjigu "Zašto ne pišem i drugi eseji" Viktora Ivančića. To je savršenstvo stila, pameti, oštrine, preciznosti. I veliki sam obožavatelj Dubravke Ugrešić. "Nikog nema doma" zasigurno se nalazi u vrhu onoga što ja mogu preporučiti. Voljela sam i roman "U potpalublju" Vladimira Arsenijevića, zatim "Povratak" crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa. Volim sve što izađe iz pera Valjarevića, a oduševile su me i kratke priče Olje Savičević Ivančević. Također je izvrstan i roman "Sedam smrtnih strahova" bosanskog pisca Selvedina Avdića.

Kako stvari stoje kada je u pitanju muzika? Idete li na koncerte?

Kod muzike je stvar malo lakša, jer već dugo želim da čujem uživo koncert sastava Massive Attack. Znam da su nastupali i ovdje i u Zagrebu, ali nikako nisam bila u pravom trenutku na pravom mjestu. Kada se vratim u Ameriku, idem 7. novembra na njihov nastup, gdje će svirati zajedno sa Thievery Corporation.

Koje mjesto u Americi bi svaki Evropljanin trebalo da posjeti?

U Americi ne postoje gradovi krojeni po mjeri nas evropskih turista. Nema toga da ti sa mapom u ruci i kačketom na glavi tražiš romaničku crkvu iz trinaestog stoljeća. To jednostavno ne postoji. Osim Njujorka, koji je meni najdivniji grad na svijetu, iako se nadmeće sa Barselonom i Parizom u mom srcu. Ali, Njujork je cijeli svijet, čudo nad čudima. U Njujork naprosto treba otići, tu nema mnogo priče.

Američki život često je na meti evropejske kritike. Koji je grad najbolji za život u SAD?

San Francisko! To je predivan grad, tamo bi se zbilja moglo živjeti. To je grad sa nekom mekoćom, dosta malen, koji je apsolutno progresivan i civiliziran. Los Anđeles ima prekrasnu klimu i prirodu svuda, ali sam grad je tako rasturen. Poznata je rečenica Dorothy Parker "There's no there", jer tamo stvarno nema "tamo". Postoji jedna egzistencijalna praznina u tom gradu. A San Francisko je baš po ljudskoj mjeri.

Koje mjesto u Americi vas je najviše podsjećalo na naše predjele?

Zasigurno Nju Orleans. Prekrasan, i užasno zanimljiv grad. Na neki, malo uznemirujući način, tamo sam se osjećala kao da sam došla kući. Sve je to bilo jako... Jer tamo se još uvijek osjeća konfederacija, ljudi imaju konfederativne zastavice i malo su nostalgični po pitanju ropstva. To mi je bilo šokantno, kako ništa ne umire nikada, nikakva rana ne zacjeljuje. Užasno mjesto da čovjek shvati o čemu se zapravo radi u Americi. I kad ljudi kažu da Amerika nema povijest, trebalo bi da pođu u Nju Orleans, da vide da itekako ima. I ta povijest je vrlo zajebana i teška na mnogo načina, baš kao i naša.

(B92, BLIN MAGAZIN/ma)