Izvor: Deutsche Welle

Piše: Alistair Walsh

Teniska zvijezda Novak Đoković iz prve ruke doživljava surovost australijske granične politike. Dobio je vizu i bio ohrabren da uđe u avion, uprkos njegovim skeptičnim stavovima o vakcinama. Zlonamjerna taktika mamca - jer kada je stigao, Australija mu je pred nosom zalupila vrata.

Vjerovatno su odgovorni pomislili da bi tim potezom u posljednjem trenutku mogli da ostvare dvostruku političku pobjedu.

Sud u Melburnu je doduše presudio u korist 34-godišnje teniske zvijezde i naložio njegovo momentalno puštanje iz deportacionog hotela.

Ali uspjeh na sudu ne garantuje da Novak Đoković kao branilac titule može da učestvuje na Australijan openu od 17. januara. Australijska vlada je već najavila da će preispitati Đokovićevu vizu.

Mnogi Australijanci vide prisustvo nevakcinisanog Đokovića kao uvredu za stoičke napore stanovnika Melburna, koji su mjesecima zatvoreni i masovno vakcinisani čak i ako su bili u nedoumici. Odbijanje ulaska teniseru stoga je naišlo na njihovo odobravanje.

Međutim, ta odluka je mogla biti donijeta prije nego što je krenuo na put. Ali promjena u posljednjem trenutku omogućila je drugu političku pobjedu: izazvala je mini-graničnu krizu i napravila čudo - skretanje pažnje sa katastrofalnog upravljanja pandemijom australijske vlade.

Okrutnost kao strategija

To je bila laka dupla pobjeda. I prati izlizani scenario Australije o ubiranju političkog kapitala iz okrutnosti na granici. Decenijama su australijski političari svih boja koristili graničnu kontrolu kao polugu za političku manipulaciju i odvraćanje od svojih domaćih grešaka.

Đoković je – kakva ironična igra sudbine – bio zatočen u istom hotelu kao i desetine izbjeglica i potražilaca azila. Naizgled u vječnom stanju neizvjesnosti, ne mogu da uđu, niti da izađu.

A njihov pritvor je i dalje relativno luksuzan u poređenju sa nesrećama drugih potražilaca azila u Australiji - hiljade njih čami u pritvorskim centrima na obali. Svi oni su žrtve surovosti na granici. Ova opsesija graničnom kontrolom izgleda nespojiva sa klasičnom nacijom migranata. Ali, to je duboko ukorijenjeno u kulturi Australije.

Na štetu sopstvenih građana

Stoga nije ni čudo što je prva instinktivna reakcija Australije na pandemiju bila: zatvoriti granice! Bez imalo obzira prema ljudima koje to pogađa.

To je zapravo funkcionisalo dugo vremena. Zemlja je uspjela da spriječi širenje korone impresivno dugo vremena. I ta strategija je bila popularna. Činilo se da su moji sunarodnici potajno ponosni na strogu graničnu politiku.

Ali zatvaranje zemlje - kao što je to uvijek slučaj sa takvim graničnim režimima - mnogim ljudima je donijelo patnju. U svakom slučaju, ja već dvije godine ne mogu da posjetim svoju porodicu. I dalje mi to nije dozvoljeno. Iako Australija polako ponovo otvara svoje granice, Zapadna Australija - gdje živi moja porodica - ostaje zatvorena.

Državljani Australije koji putuju po svijetu mogli su da se vrate kući - tek nakon što plate desetine hiljada dolara. Migranti u Australiji nisu mogli da odu da posjete bolesne rođake jer ne bi mogli da se vrate u svoj novi dom. Tako nešto je viđeno kao neizbježna kolateralna šteta, i prije svega kao dokaz da su mjere funkcionisale.

Sad to vidi cijeli svijet

Uvijek sam znao da je granična politika Australije nehumana. Sada se to tako doživljava u cijelom svijetu. Ali, da je Australija u stanju da odrekne sopstvenih građana i hladno razdvaja porodice, to je za mene ipak bilo nezamislivo.

Ako se Đokoviću ipak dozvoli da uđe: Odlično za njega! Ali njegova bizarna situacija učinila je kafkijanski granični režim Australije vidljivim cijelom svijetu. Australija mora da iskoristi trenutak da ponovo razmisli o svojoj politici utvrđenja i stavi dobrobit ljudi iznad jeftinih političkih poena.

(DW/DEPO PORTAL/ad)