Piše: Đorđe KRAJIŠNIK

Sve je to tako, priznaćete pomalo bajkovito, izgledalo i funkcionisalo dok glodur i vlasnik Dana, Senad Pećanin, nije, natjeran nepovoljnim prilikama i stanjem na tržištu, odlučio ipak malo odstupiti od gore pobrojanih vrijednosti, koje je njegov magazine njegovao, i postati poštovalac i sljedbenik politke Harisa Silajdžića.

Ako bi smo to posmatrali  iz perspektive lošeg položaja medija u bh. društvu, te ako bi smo imali u vidu da je tržišna utakmica teška, a finansijska injekcija političkog moćnika poželjna pa skoro i neophodna, možda bi se Pećaninov potez mogao, barem djelimično, razumjeti i opravdati. Ali, ukoliko tome pristupimo sa stanovišta onoga što je Kiš nekada imenovao kao po-etiku onda možemo konstatovati da je Pećanin iznevjerio sve one vrijednosne postulate koje su Dani njegovali. Međutim, ovaj potez je predstavljao tek stidljivo flertovanje ili drukčije rečeno tinejdžersko simpatisanje koje je nagovještalo veliku ljubav na relaciji Silajdžić – Pećanin. Ta će se ljubav u kasnijem periodu, počev od 2006. pa na ovamo, manifestovati i izjavljivati na raznorazne načine.

Prva izjava ljubavi Senada Harisu došla je sa Silajdžićevim velikim ekspolatatorskim projektima koje je Pećanin hvalio i podržavao. Pod eksploatatorskim projektima podrazumijevam prije svega prodaju prirodnih resursa naše zemlje raznim bjelosvjetskim kapitalističkim kolonizatorima i mešetarima. Sve te projekte, a koji su se odnosili na izgradnju hidroelektrana i sličnih objekata za crpljenje prirodnih resursa BiH, u režiji Harisa Silajdžića, Pećanin je uredno bilježio i zdušno podržavao, u svom magazinu sve do tragičnog i neslavnog sloma ove ljubavne priče, kao veoma značajne i korisne za ovu zemlju.

Svoj vrhunac ova romansa dosegla je u periodu kada su britanske vlasti, na osnovu potjernice koju je za njim izdala Srbija, u Londonu uhapsile Ejupa Ganića. Ovaj događaj prikazao se lideru Stranke za BiH kao slamka spasa uz pomoć koje bi, ako na vrijeme pruži ruku, mogao isplivati iz vira nabujale rijeke koji po drugi put prijeti da ga odvuče na samo dno političkog života Bosne i Hercegovine. Ukazanu priliku Silajdžić je, naravno, iskoristio. Uhvativši slamku zvanu Ganić imao je na umu, ukoliko je ispravno upotrijebi, da se ona može pretvoriti u čarobni štapić koji će mu  omogućiti obnavljanje mandata u Predsjedništvu BiH, a stranci donijeti dobar izborni rezultat. Tada, dakle kada je Ganić uhapšen, Dani su prednjačili kako u osudi hapšenja, tako i u patetici i rezignaciji nad tužnom njegovom sudbom. Cijeli događaj pokušao se s jedne strane dići na razinu napada na državnost BiH , dok je s druge strane bilo dominantno nastojanje da se od njega načini kolektivni nacionalni patos. To nam najbolje ilustruje jedna od naslovnica Dana, iz perioda dok je trajao slučaj Ganić, na kojoj se vide tužni i unesrećeni ganići juniori (kćerka i sin Ganić).

Veliki prostor kao advokat i direktna Silajdžićeva veza sa slučajem Ganić dobio je tada u Danima Damir Arnaut, inače poznat kao savjetnik predsjednika Stranke za BiH. On je u vidu direktnog izvjestioca s lica mjesta obavještavao, preko ovog magazina, puk o stanju u vezi sa slučajem Ganić istupajući kao neprikosnoveni čuvar ljudskih prava i veliki borac za ljudske slobode. U tome je bio potpomognut i reportažom jedne od urednica Dana koja se obrela u London kako bi napravila priču o strašnim mukama kroz koje u ovom stranom i negostoljubivom gradu prolaze Ejup Ganić i njegova porodica.

Ipak, stvari su bile postavljene potpuno drukčije. U potekstu Arnautove “borbe” u slučaju Ganić i njegovog boravka u Londonu za vrijeme trajanja cijelog tog procesa krila se samo himera u vidu predizborne koristi koju je na ovom slučaju želio zaraditi Haris Silajdžić. Arnaut je, dakle, u London poslat po zadatku! Tačnije, Arnaut je učestvujući u toj priči samo stvarao pogodan teren na koji je u odsudnom trenutku trebao istrčati Haris Silajdžić i jednim udarcem iz voleja poentirati, te si na taj način, barem se tako vjerovalo, osigurati dobar izborni rezultat. Dani su sve to uredno pratili i javnom mijenju saopštavali.

No, da li su se stvari zaista odvijale onako kako su dotični željeli? Na njihovu žalost ne. Kada je nakon višemjesečnih peripetija Ganić napokon pušten na slobodu ispostavilo se da on i nije baš pretjerano oduševljen idejom da potpomogne Silajdžića u njegovim političkim pretenzijama. Te se, budući da se skoro potpuno povukao van javnosti, pokazao kao umnogome promašena investicija. A zašto je Ganić pobjegao od učestvovanja u stvaranju plodnog tla za dobar izborni rezultat Harisa Silajdžića saznaće se par mjeseci kasnije, tačnije nakon oktobarskih izbora. (Ganić je, naime, očito osjetio da je ta opcija mnogo gnjila i ubuđala te se odlučio na vrijeme udaljiti na sigurno).

Nakon promašaja Ganić dvojac bez kormilara ipak nije posustajao. Naprotiv, odlučio se za novi projekt, ovoga puta medijski, pompezno i uz velika očekivnja najavljivani, njegovo ime je TV1. Ova televizijska kuća je, uz pomoć novaca izvjesne bosanke udate za inostranog biznismena, a koja je potpomogla i slučaj Ganić, trebala da otvori dodatni prostor za manevrisanje Stranci za BiH i njenom predsjedniku. Sredstva koja su korištena,za stvaranje prostora za manevrisanje, zasnivala su se na predratnoj retorici, odnosno retorici ’90-’91, kojom se trebala izvršiti dodatna patriotizacija bošnjačkog biračkog tijela, te njegovo usmjeravanje ka Silajdžiću i SBiH kao neprikosnovenim čuvarima bosanskohercegovačkog suvereniteta i bošnjačke nacije. Kao što je poznato jednu od ključnih karika, sa svojom emisijom u udarnom terminu, ove televizije predstavljao je niko drugi do Senad Pećanin.

A onda su došli izbori. Izbori koji su donijeli potpuni krah, i plačno lice u izbornoj noći Harisa Silajdžića. Uvidjevši da je glavna finansijska injekcija potpuno presušila Pećaninu nije preostalo ništa drugo nego da sabere dva i dva, dođe do zaključka da je to četiri, i odluči se, skoro preko noći, naravno pod izgovorom da je tržište nepravedno, te nepovoljno za biznis, da Dane proda Oslobođenju, tačnije porodici Selimović. Uz to se još, jednako patetično kao onomad s ganićima juniorima na naslovnoj strani, prikazao kao roditelj koji je zarad redakcijskih obaveza rijetko provodio vrijeme sa svojim malodobnim djetetom, pokušavši se tako jeftinom patetikom odbraniti i opravdati svoj nečasni potez.

Ovim potezom, tačnije prodajom Dana, Senad Pećanin se svrstao na stranu etnokapitalističkih moćnika. Dokazavši kako je sve ono protiv čega se, bar prividno, borio bila samo krinka ispod koje se krilo lice gramzivog kapitaliste. Dani će, kako sada stvari stoje, budući da ih je već napustila glavnina intelektualnog i novinarskog kadra biti magazin koji će se po kvalitetu sadržaja koji donosi moći ravnati s Radončićevim Globalom.

(BLIN MAGAZIN)