Ko zna, možda mi i dobro dođu mučenja u prijeratnoj kasarni u Lukavici, koja još nije bila u Istočnom Sarajevu. Vojislav Đurđevac, u taj vakat pukovnik, što je postao poznat poslije onog prvog ratnog TV Dnevnika, već tada je iskazivao svoju zloću.

U sitne sate ulijetao je u spavaonice poluumornih i polupijanih rezervista, koji su s vremena na vrijeme praktično potvrđivali veličanstvenu vrijednost maksime "ništa nas ne smije iznenaditi", urlajući – uzbuna, uzbuna! U mrklom mraku vidio sam bljesak manijakalnog uživanja u njegovim očima pri gospodarenju našim strahovima, zbunjenosti, mamurluku. Što smo bili smušeniji, postajao bi glasniji. Galamom, umjesto komandom, još više je unosio paniku u naše redove kojima ne bismo uspjeli obraniti ni obližnji kokošinjac, a kamoli majku otadžbinu.

Još i danas bude me slike blatnjavih polja Kasindola i vrisak pukovnika-katila – atomski slijeva! Bunovan, uvijek bi se pogrešno bacao u masnu zemlju crnicu. Uprljanog lica, kao ovi današnji specijalci, komandosi, skvašene svete SMB uniforme, gubio bih vojnički ponos u kaznenim lasta skokovima u gustu, tešku kaljužu, pri komandi – atomski zdesna! Iz desetog puta pogodio bih traženi pravac. Pitajući se kakve veze ima što atomski napad dolazi slijeva i što se onda, po pravilu službe JNA, moraš baciti udesno. Kada atomska bomba pukne, možeš se džilitati koliko hoćeš i sigurno ćeš proći kao oni jadnici nekada u Hirošimi ili Nagasakiju.

Tog Đurđevca sam posljednji put čuo u povijesnom TV Dnevnika Senada Hadžifejzovića, kada ga je dragi kolega gotovo plačnim glasom podsjećao da je bio jedan od njegovih vojnika, nadajući se da će tako lakše sa apelom za mir dospjeti do srca kamenog starješine, što se zakleo na služenje svim narodima i narodnostima Jugoslavije. Odgovori su mu bili kratki, odsječni. Tog puta nije vikao uzbuna i atomski slijeva ili zdesna. Osjetio sam u njegovom glasu kako ponovo uživa dok ima moć, ne više samo nad rezervistima nego nad svima nama, šćućurenim po sarajevskim podrumima.

I dok ovih dana stisnuti strahom očekujemo ko će prvi u ovoj frci oko Ukrajine stisnuti, učinilo mi se da u liku jednog od generala robota, što polude kada treba klicati ratu i uništavanjima, vidim mršavo, zmijoliko lice pukovnika Đurđevca. Pitajući se nije li sudbina svijeta baš u njegovim rukama. Hoće li iz neke baze oko uzavrele ne baš daleke zemlje odjeknuti komanda - atomski udar! Ovog puta neće biti ni zdesna ni slijeva, nego sa evropskog istoka. Kako tada, u panici, u starim danima, pogoditi gdje je ovdje kontra strana – zapad? I da li će pad biti bezbolan kao onda kada nas je stara dobra šljivovica grijala?

Ovdje u srcu visoko razvijene Evrope nema vježbi kojima bi se varala moć atomskog napada. Pametni znaju da će sve biti uzalud kada se ukaže vatrena pečurka. Jer ako krene jedna bombica, uslijediće cijeli niz sa raznih strana. Zaboraviće se, kao u svakom ratu, kako je počelo i ko je kriv. U ovom, nažalost, neće biti pobjednika i pobijeđenih. Baš kao danas u BiH. Samo što u Jednoj i jedinoj, zahvaljujući genijalnom Holbrooku i Daytonu, još ima preživjelih. Zato mislim, blago vama u domovini. Pored svih belaja što vas pritišću, nemate vremena da skužite da smak svijeta nikada nije bio bliži.

Sunce vas je u Šeheru ogrijalo kada su tramvaji i kombiji krenuli, a niste skontali da ste u njima još izloženiji atomskim zračenjima. Dok ste išli onako u maratonskim kolonama po sarajevskim sokacima, imali ste šansu da brzo zalegnete kada odjekne atomski udar, recimo, sa sjevera. Vi tada, bar, znate gdje je kod vas jug. Samo se okrenete prema Trebeviću. Ništa lakše, ali bez garancije da nećete proći kao Hirošimlije.

Nego, pitao sam ovdje, lijevo i desno, gdje su im atomska skloništa. Čudno su me gledali. Kakvi zakloni u zemlji ravnoj kao tanjur? Onda sam im s ponosom objašnjavao kako smo mi svoju Jugoslavijicu i Bosnicu ukrasili raznim samodoprinosima. Pitali su me šta je to? Važno sam odgovorio da je samodoprinos bio ono kada se pod strogim partijskim i socijalističkim okom dobrovoljno odričeš dijela lične nafake da bi svima nama bilo bolje. Pravili smo od te love, recimo, u BiH puteve, škole, vodovode. A, bome, i atomska skloništa. Slušajući stalno kako će nam sutra biti bolje. Baš kao oni zaluđeni Sjevernokorejci koji svijetlu budućnost vide u sjaju atomske bojeve glave. Ovi autohtoni, često bi se nakon mojih sentimentalnih izlaganja o lijepoj prošlosti što nam je donijela amsterdamsko, američko ili australijsko bolje sutra, naglašeno nakašljali. Po stoti put sam otkrivao koliko su prokleto u pravu. Kao pripadnici visokih kultura i nacija udruženih u EU ne žele postaviti direktno, nediplomatsko pitanje. Kao, gdje vam je nestala ta bajna ružičasta samoupravna budućnost republika i pokrajina sjedinjenih neraskidivim bratstvom i jedinstvom?

Izbjegavajući odgovor na nepostavljeno pitanje, bolje mi je da počnem nabrajati koliko će vama, iako toga niste svjesni, pri atomskom udaru biti bolje. Nego meni na ravnoj ploči, super adekvatno nazvanoj Niska zemlja. Toliko imate tih atomskih skloništa da ste ono čuveno kod Konjica, u kojem je drug Tito trebao da preživi neke tadašnje Korejce, Amerikance, Ruse ili Kineze, pretvorili u umjetničku galeriju. Kad smo već kod tog objekta tajanstvenih čuda, još nisam zaboravio ushićenje koje me je obuzelo nakon saznanja da su voljeni Maršal i njegovo odabrano društvo planirali da smak svijeta prežive u ondašnjoj užoj nam domovini. Baš kao i u Narodnooslobodilačkom ratu najveći sin naših naroda i narodnosti osjećao se najsigurnije u Bosni i Hercegovini…

Prisjećam se i atomskih skloništa što smo ih gradili po Sarajevu gradu. Jedno veliko na Marijin Dvoru, još davno prije posljednjeg rata pretvorili smo u disko-klub. Tamo je moj drug Raka Pejanović provjeravao otpornost masivnih zidova na muzičke atomske udare što su stizali sa ogromnih zvučnika. Komšiluk je bio sretan zbog toga. Tutnjalo im je pod zemljom, a ne pod prozorima. Ili, bilo je još neko preko puta, u podrumima Skupštine BiH. Valjda je i danas tamo. Samo ne znam kako će u njemu rasporediti delegate. Da li po klubovima, partijama, nacijama? Hoće li najveći dio skloništa pripasti SDA, SDP-u ili NiP-u?  Koliko će glasova biti potrebno da bi se provodila atomska zaštitna politika Bakira, Nermina ili Elmedina? Da li će delegati u skloništima imati pravo na dodatak za odvojeni život od svoje izborne baze demokratski slobodno izloženoj radioaktivnom zračenju? Za delegate Miloradovog SNSD za sada je teško prognozirati u kojim će se skloništima  braniti od atomskog udara. Zajedničkim ili odvojenim?!

...E, moji Rusi, Ukrajinci i Amerikanci, niste ni svjesni koliko sjećanja, pitanja i dilema izazivate s tom napetom igrom oko atomskog dugmeta. Skratite nam muke, pa ili stisnite, ili ne! Da se džaba ne bacam i ne prljam po blatnjavim poljima, ponovno prestravljen davnim urlikanjem pukovnika Đurđevca – atomski slijeva! Nadajući se da neki u sadašnjoj BiH neće ranije pritisnuti dugme za uništenje jedne lijepe zemlje.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook