Slušaj sada, prije minutu sam od čovjeka koji prodaje knjige na klupi ispred FF-a u Mostaru kupio: 1)  "Krleža o religiji" (izdanje Oslobođenje iz Sarajeva i Mladost iz Zagreba, 1982.); 2) Tolstojev "Rat i mir" u dva toma (izdanje Matice hrvatske iz 1949.); 3: Ilije Jakovljevića roman "Na raskrsnici" (Tisak Nadbiskupske tiskare, Zagreb, 1926.); 4) pjesme Ilija Jakovljevića "Otrov uspomena" (izdanje Hrvatske književne naklade, Zagreb 1940.) i... Sav sam potrešen ..., poručio sam u E-mail poruci jednom mojem umnom i dragom sarajevskom prijatelju. Samo par dana poslije ove raritetne ulične kupovine mi je jedna vrlo upućena mostarska radio novinarka kazala – nakon prvog upoznavanja i intervjua - da se pazim da ne prođem kao Ilija Jakovljević. Dakako, nije mogla znati da upravo čitam Ilijine prognane elegije kupljene na „buvljaku“. Mislila je, vjerujem, na moje pokušaje da se ukotvim u poziciju neovisnog analitičara i profesora koji podjednako kritizira i „desna“ i „lijeva“ skretanja, govoreći jezikom prohujalih vremena.                                    

Sve spomenute knjige je mostarski ulični prodavač pronašao izbačene iz gradskih knjižica tijekom čuvenog ratno-vandalskog čiščenja tzv. ćiriličnih autora 1992./1993. godine. Ćirilici, dakako, svaka čast, ovo se slavensko pismo bezrazložno potcjenjuje i odbacuje posebice među Hrvatima, iako neodoljivo podsjeća i na „bosančicu“ i na „glagoljicu“. Spomenuti prodavač mi je – valjda što sam mu dao jednu krupnu novčanicu i nisam se cijenkao - htio pokloniti i knjigu jednog vrlog hrvatskog muža koji sebe smatra uzoritim književnikom, no nisam je uzeo jer su upravo zbog takvih i izbačene spomenute i druge knjige tzv. nepodobnih autora. Uzeo sam, ipak, na inzistiranje dobrog čovjeka,  knjigu književnih kritika o pjesništvu i lirskoj prozi jednog drugog i uistinu velikog hercegovačkog pjesnika („Kritičari o Veselku Koromanu“, HUM Mostar, 2001.) i uživao potom u Koromanovoj poetici i stilistici kao i u književnoj kritici verziranih kritičara, počev od sastavljača ove knjige Pere Šimunovića pa do Veselka Tenžere i Željka Ivankovića, između ostalih …             
I
Za one kojima je to nepoznato nužno je odmah u početku pojasniti kako su vrlo cijenjenog međuratnog hrvatskog (i katoličkog) pisca Iliju Jakovljevića ustaške vlasti strpale u koncentracijski logor u Staroj Gradišci čim su se ustoličile u Zagrebu uz pomoć italijanskih i njemačkih fašista. Nije ga zle sudbine spasila ni činjenica što je bio deklarirani katolik i u trenutku hapšenja obnašao dužnost predsjednika Društva hrvatskih književnika (1939-1941). Poglavnik je, vjerojatno, osobno naredio „izolaciju“ svog „zemljaka“, jer mu je odbio biti na usluzi. Uostalom, nesretnik iz Gornje Bradine je i time slijedio praksu svojih fašističkih uzora u Trećem Rajhu (Drittes Reich) koji su u prve koncentracijske logore, odmah poslije preuzimanja vlasti 1933. godine, strpali neposlušne sindikalne i socijaldemokratske prvake i niz katoličkih svećenika visokoga moralnog digniteta. Ilijina dvostruka agonija se nastavila, pak, i nakon  izlaska iz ustaških logora, u kojima je boravio 1941. i 1942. godine. Prvo je -poput starog V. Nazora i mlađahnog Gorana K. - i Ilija J. odmaglio u partizane, 1944. godine, ma koliko nije bio boljševik nego hrvatski patriota, pripadnik lijevog političkog krila unutar HSS-a. No, ni to ga nije spasilo potonjih staljinističkih progona. Kritizirajući, naime, upravo s pozicija HSS-ovog lijevog liberala „poslijeratnu boljševizaciju i politiku osvetništva“ novih vlasti, po drugi put je u nekoliko godina završio u zatvoru. Po nekim drugim objašnjenjima, on je primarno i ciljno uhapšen kako bi ga se prislilo da svjedoči u „slučaju Hebrang“. Bilo što da je istina od toga dvoga, neprijeporno je da je uhapšen u Zagrebu (1948.) i sproveden u Beograd, gdje je, vjerojatno, i ubijen u zloglasnom zatvoru zvanom Glavnjača pod „nedovoljno razjašnjenim okolnostima“. U trenutku smrti imao je samo 50 godina. O susretima „bliske vrste“ s ustaškim totalitarnim vlastima ostavio je gorku proživljenu liriku „Konclogor na Savi“, a o susretima slične vrste s totalitarnom poslijeratnom partizanskom vlašću tek posredno svjedočenje. Uostalom, njegova zaostavština nije mogla ugledati svjetlost dana ni u vrijeme pokojne SFRJ ni u prvim godinama neovisnosti Republike Hrvatske.    

Iz odrednice u Leksikonu hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas (Matica hrvatska Sarajevo, HKD Napredak, Sarajevo) o  Iliji Jakovljeviću se može saznati i mnogo drugih zanimljivosti. U spomenutom izvoru se navodi, primjerice, kako je rođen u Mostaru 22. siječnja 1898. godine, ali već s mjestom Ilijine smrti nastaju problemi. Naime, i u ovom izvoru se navode kao mjesto smrti i Zagreb, 28. listopada 1948. godine, i „Glavnjača u Beogradu??“. Zbog toga  se, ustvari, i koristi pri spominjanju Ilijinog tragičnog kraja ona otrcana formulacija „umro pod nerazjašnjenim okolnostima“. Neupitno je, pak, da se i Ilijino ime nalazi na obiteljskoj grobnici Jakovljevića na zagrebačkom Mirogoju. U leksikografskoj formi se za Iliju Jakovljevića kaže, također, da je bio  „hrvatski književnik, odvjetnik i novinar iz BiH“, da  je pisao pjesme, romane, pripovijetke, podlistke i književnu kritiku. „Bio je hrvatski intelektualac kršćanskog svjetonazora koji je simpatizirao ideje Hrvatske seljačke stranke“, precizirano je dalje u enciklopedijskim odrednicama o Iliji Jakovljeviću. „Kad je Ante Pavelić došao na vlast predložio je Iliji (kao eminentnom hrvatskom intelektualcu) da se pridruži ustaškoj vladi - što je ovaj uredno odbio, i time je par godina kasnije dospio u logor u Staroj Gradiški“. Nakon rata ponovno otvara odvjetničku pisarnicu u Zagrebu, kratko surađuje u Vjesniku i objavljuje knjigu “Lirika nevremena” - o bolnom logoraškom iskustvu. No, nova vlast ga ubrzo opet šalje u zatvor - gdje je 1948. godine navodno počinio samoubojstvo. Što od svega toga znaju naši nastavnici, uključivo na sveučilištima?    Ne čine li ga već spomenute činjenice - uz neprijeporno respektabilno umjetničko djelo – definitivno jednim od naših velikih i ovovremenih pisaca-simbola-tragičara, svojevrsnom opomenom protivu totalitarističkih nemani s kojima živimo?              
II
O Jakovljevićevoj lirici i tragici pisalo se i piše sve do danas vrlo rijetko. Učinili bi to tek poneki hrvatski i bh. književnici kakvi su, primjerice, Mirko Marjanović, prijeratni urednik sarajevskog časopisa za književnost „Život“, i Ivan Lovrenović, ovovremeni bh. Krleža, kako ga volim zvati zbog njegovih dubinskih analiza naših ovovremenih bespuća i neponovljive stilistike. U izuzetno vrijednoj, a da je sreće i nezaobilaznoj Lovrenovićevoj knjizi „Bosanski Hrvati“, s podnaslovom u kojem se govori o agoniji jedne orijentalne mikrokulture, dakle bh. katoličko-hrvatske, čime se sve kazalo, ostavljen je trag kako je, zapravo, ugledni bh. književnik Slobodan Blagojević svojedobno isčeprkao u Vijećnici „Liriku nevremena“ Ilije Jakovljevića i kako su potom Ivan i Slobodan i drugovi im bili šokirani Ilijinom bolnom poetikom i njezinom ovovremenošću. No, unatoč, i tom otkriću u sarajevskoj Vijećnici, Ilija Jakovljević je ostao do danas nepoznata književna pojava i u BiH i u Hrvatskoj.                        

Dakako, tu i tamo o Ilijinom životu i djelu pisao bi i poneki novinar, enciklopedist ili sveučilišni profesor, primjerice kako je to učinio profesor Vlado Lončarević iz Zagreba prije dvije godine. On je, inače, profesor s Filozofskog  fakulteta  Družbe Isusove u Zagrebu i njegov opširniji tekst  „Ilija Jakovljević – hrvatska žrtva totalitarizama XX stoljeća. Uz 110. obljetnicu rođenja i 60. obljetnicu smrti“, omogućuje barem letimičan uvid u život i muke nesretnog Ilije Jakovljevića. (Vidjeti, uostalom, Obnovljeni život, Vol.63. No.3. listopad 2008., ili, pak, pod istim imenom potražiti na internetu.) I iz Lončarevićevih podataka, usputno kazano, prozilazi da je Ilija prve razrede gimnazije završio u Mostaru, a završne u Sarajevu, odakle je i mobiliziran u K.u.K. vojsku, poslije koje slijedi studij prava u Zagrebu (1918-1926), u kojem je potom vodio samostalni odvjetnički ured i uređivao čitav niz hrvatskih tiskovina. S takvom praksom i tim uredom je pokušao nastaviti i poslije Drugog svjetskog rata, prije nego su ga novi vlastodršci strpali u pržun. Uređivao je listove Luč, Narodna politika, Narodna obrana, te bio glavni urednik Hrvatskog dnevnika sve do 10. travnja 1941. godine kad su sve novine zabranjene. Uostalom, i Ilijin sin Dinko Jakovljević je ostavio u travnju 2004. godine u Vjesniku, gdje mu je otac poslije rata kratko radio, gorko svjedočenje kako se Ilijina memoaristička proza, de facto dnevnički zapisi „Konclogor na Savi“ (Konzor, Zagreb, 2009.) nisu mogli objaviti ni u Titino ni u Tuđmanovo vrijeme, ma koliko imali i umjetničku i dokumentarističku vrijednost. Upravo Dinko Jakovljević je uvjeren da je njegov otac počinio samoubojstvo kako bi izbjegao lažno svjedočenje u „slučaju Hebrang“. (Vidjeti, „Tragična žrtva ideoloških prijeloma“, Vjesnik, 07. travnja 2004. godine ili www.vjesnik.hr).
III
U najvažnija Jakovljevićeva djela ubrajaju se: Studije i feljtoni (1919.); Zavičaj (pripovijetke, 1923.); Na raskrsnici (roman, 1926.); Hercegovke (pripovijetke, 1927.); Otrov uspomena (pjesme, 1940.); U mraku (roman, 1945.); Lirika nevremena (pjesme, 1945.), Ponoćka (igrokaz); Konclogor na Savi (memoarska proza, 1999.).                      

Među njima su, dakle, i Jakovljevićev roman „Na raskrsnici“ i lirika „Otrov uspomena“, knjige koje je dobri čovjek s početka ove priče sklonio s kiše nakon akcije čišćenja mostarskih knjižnica od nepodobnih spisa i autora. U toj vandalskoj akciji je, između ostalih, nastradao i nedužni Tolstojev „Rat i mir“, pri čemu ovo Tolstojevo dvotomno djelo nije mogla spasiti činjenica da ga je izdala Matica hrvatska, i to 1949. godine. Najgore je u ovoj priči, ipak, što nitko u Mostaru nije ni pročitao Ilijine knjige prije izbacivanja iz knjižničkih regala. Pokazujem, naime, jednom mojem hercegovačkom prijatelju nerazrezane stranice Ilijninog  romana, čitav niz njih, koje takvima stoje od 1926. godine, i obvezujem ga na pažljivo „razdjevičenje“ tijekom prvog čitanja. I tako, dok moj dobri Vlatko K. čita kao rijetki Hercegovac nepročitani Ilijin roman, ja uživam u melodiji i gorčini  „Otrova uspomena“, nježnom Ilijinom lirskom zapisu posvećenom njegovim najmilijima (ocu i majci, uključivo rodnoj mu Hercegovini). Upravo iz Ilijine oveće poeme po imenu „Hercegovina“ izdvojit ću par strofa sa samog početka i kraja beskrajno nježne izjave ljubavi prema zemlji u kojoj mu vandali pobacaše knjige da kisnu i svenu od stida zbog onih koji se ne umiju stidjeti. U njegovom rodnom gradu Mostaru to bješe, ne ponovilo se …

IV
Ubio me Dido ili Đido, svejedno je, tako je nekako prokomentirao najveći srednjoeuropski pisac svih vremena, Miroslav Krleža, svoju veliku dramu ili dilemu: otići u partizane ili ne. Riječ je, dakle, o onom hrvatskom piscu koji je – zajedno s Jakovljevićem – izbačen iz mostarskih knjižnica u svojevrsnom kulturocidu od prije deceniju i pol. I dok bi se Krležino izbacivanje na kišu još moglo razumjeti (pobogu nije li to onaj ljevičar i „anti-Krist“ koji je za religiju kako se prakticira na našim prostorima kazao kako i nije drugo do „fanatizam“), ma koliko ne i opravdati kao ni ničije drugo, pogotovu ne tako velikog slavenskog pisca kakav je Tolstoj, tek izbacivanje na kišu katoličkog pisca kakav je bio Ilija Jakovljević pokazuje svu bijedu duha onih koji su akciju čišćenja naredili i sproveli. Tadašnjim, a bojim se i sadašnjim, gospodarima života i smrti u Mostaru i Hercegovini bilo je, dakle, dovoljno što je prvi bio deklarirani ljevičar, a drugog nije spasilo ni što je bio par excellence hrvatski i katolički književnik i oličenje otpora prema oba totalitarizma, tih rak-rana 20. stoljeća.                                      

I dok mu oni koji su ga vjerojatno ubili 1948. godine nisu mogli oprostiti što im - nakon ustaških logora i boravka u partizanima - nije stajao više na raspolaganju, novim gospodarima života i smrti u zadnjoj deceniji 20. stoljeća su, vjerojatno, pesudno važni bili Ilijin neposluh Poglavniku i Ilijina partizanština, razumljena u ovom dijelu Svijeta posve pogrešno kao nacionalna izdaja. Parafrazirajući sjajnu misao njemačkog sociologa i književnika Helmuta Plessnera (autora važnog djela „Zakašnjela nacija“/ Die verspaetete Nation), kako Nijemci Židovima nisu mogli oprostiti ni poslije rata što su ih „morali“ pobiti u tolikom broju tijekom holocausta, kazat ću kako su ovovremeni mostarski vandali bili nespremni oprostiti Iliji njegov boravak i u Staroj Gradišci i u partizanima. O ovom de facto počinjenom kulturocidu u nizu hercegovačkih i bosanskih gradova (i ne samo u njima) mnogi znaju daleko više od potpisnika ovih redova koji je proteklih 18 godina propatio izvan svojeg jezika, iskusivši tako tešku muku nepripadanja, ali šute, neki se čak i stide postojano kano klisurine                  

Malo koji drugi, kazat ću na kraju i izrijekom, bh., hercegovački i hrvatski književnik svjedoči kao Ilija Jakovljević svojim životom i djelom o totalitarnom karakteru dvaju nedemokratskih režima – ratnog ustaškog i poratnog boljševičkog, koji se u potonjim decenijama,  istini za volju, unekoliko demokratizirao da se mogao razlikovati od drugih sličnih režima u istočnoj Europi, ali ne i dovoljno da bi mogao preživjeti dolazeće tektonske promjene uzrokovane padom „Berlinskog zida“, tj. željezne zavjese. Dvadeseto stoljeće je bilo obilježeno i s dva planetarna totalitarizma, pri čemu se ne samo kod klerikalnih i nacionalističkih ideologa uobičajila praksa isuviše olakotnog izjednačavanja fašizma i komunizma. Sir Ralf Dahrendorf (1929-2009), liberalni britanski sociolog  njemačkog podrijetla, između ostalog poznat i po sjajnim analizama  modernog doba i sintagmama poput „homo sociologicus“, utvrdit će  u svezi tog simpfliciranog izjednačavanja fašizma i komunizma sljedeće: «S mnogih se strana tvrdi da je jedna ideologija - fašizam - bila reakcija na drugu – komunizam. To smatram krajnje pogrešnim. Oba fenomena se razlikuju onoliko koliko su i isprepleteni. Zajedničko im je odbijanje otvorenog društva, oba postavljaju apsolutne zahtjeve. Pojam totalitarizam označava priličito dobro njihovo zajedničko obilježje, i s njim se mogu okarakterizirati u najmanju ruku Hitlerov i Staljinov režim».                            

Ovo pitanje zahtijeva, dakako, temeljitu raspravu, i time se ovdje ne bavimo nego tek apsurdnim primitivnim posthumnim postupanjem prema djelu velikog čovjeka i umjetnika, apsurdom koji traje do danas. A upravo bi čovjek čvrstih moralnih načela i izniman književnik kakav je bio nesretni Ilija Jakovljević mogao i morao biti  u svakoj hrvatskoj i bh. čitanci, kao opomena. Umjesto gromoglasne šutnje glede ovog čovjeka, svima nama na sramotu, šutnje o tomu kako su njegove knjige izbačene iz knjižnica baš u njegovom rodnom gradu, bilo bi krajnje vrijeme odužiti mu se nazivom njegovim imenom neke važne institucije u njegovom rodnom gradu ili rodnoj mu BiH. Do kada se, ustvari, smije sebe pogledati u ogledalo i biti sobom zadovoljno, i zvati s ekulturnim radnikom i prosvjećenim čovjekom, ako su Ilijino umjetničko i životno djelo izbrisani iz kolektivne mostarske i hercegovačke, hrvatske i bh. memorije? Zbog svega toga i ovi redovi, usamljeni krik protivu te i takve nepravde. Kako bi bilo, dakle, za početak podariti tragičaru Iliji Jakovljeviću makar jednu važnu ulicu u njegovom rodnom gradu? I time i tako, konačno, elegantno ukloniti imena nekih kvazi-junaka s mostarskih ulica kojih nikada i nije smjelo biti tu gdje jesu, jer svojim djelima i nisu zaslužili drugo do prijezira svakog prosvjećenog čovjeka, svakog moralnog čovjeka, bio on vjernik ili nešto drugo... Ilija Jakovljević je zaslužio, pak, i njegovim svetačkim moralom i žrtvom vlastita života, kao i umjetničkim djelom poštovanje sviju nas …

Mostar, 08. studenoga 2010. godine