Izvor: ZulaDigest.ba

Piše: Anila Gajavić

Do četrdesete godine bila sam potpuno zdrava. Jedini ljekari (iako se u sitcomima često s njima šale govoreći da su stomatološki fakultet upisali jer nisu mogli medicinski), kojima sam išla redovno bili su zubari. I jedina tegoba koju sam posljednjih godina imala bila je upravo stomatološke prirode, jer mi je jedan naš ugledni sarajevski oralni hirurg prilikom operacije sedmice i osmice oštetio nerv, moguće i trajno pa mi trni dio vilice. I to je bila moja jedina zdravstvena poteškoća.

Imam prijateljicu koja je deset godina starija od mene i ona se čudila kako sam ja uvijek zdrava, puna energije, kako me nikad ne boli glava, kako mogu tri noći zaredom partijati i spavati malo a biti na nogama.

Kako mogu u pet dana otputovati do Beograda, prenoćiti, onda iz Beograda odletjeti do Osla samo na večeru sa glumicama koje su snimale seriju, i onda odmah ujutro odletjeti u Istanbul gdje sam navečer bila na premijeri filma. Sutradan istrčala trinaest kilometara. Prenoćila i vratila se u Sarajevo. Čekaj, pa da, to je bilo prije godinu i pol.

A onda u jednom telefonskom razgovoru sa prijateljicom Amerikankom, također starijom desetak godina od mene, tek onako se osvijestim da imam 40 godina. Pošto sam bila u tom trenutku bez partnera, ona mi predloži da zamrznem jajne ćelije, jer nikad mlađa neću biti. I tako krene moje druženje sa ljekarima. Prvo ginekolozi, potom endokrinolozi. Pola godine mi prošlo u vađenju nalaza. Ustanovimo manjak nekih hormona, onda preddijabetes.

Imam prijateljicu koja je deset godina starija od mene i ona se čudila kako sam ja uvijek zdrava, puna energije, kako me nikad ne boli glava, kako mogu tri noći zaredom partijati i spavati malo a biti na nogama

U mojoj kućnoj apoteci do 40. godine bio je samo Aspirin C i Tylol Hot. Odjednom se ona napunila raznim suplementima, vitaminima, pa i lijekovima. Ok, rješavam opće stanje organizma, popravljam hormone, sprečavam dijatebes. Lockdown je u toku, pa sam po strani ostavila sport. Teretane se otvore i ja odem na crossfit. Zaljubila se bila u njega, posljednju godinu, uz trčanje, išla redovno na treninge. Napravim pogrešan potez i ide agonija.

Neurolozi, fizijatri, a onda neurohirurzi. Teži oblik diskus hernije na vratnoj kičmi. Upoznajem zdravstveni sistem iznutra. Obilazim Opću bolnicu, KCUS i nekoliko privatnih klinika. Moja kućna apoteka se sad širi. Operacija u Zagrebu.

Postoperativni period prolazi i taman se vratim sportu. Krenem na funkcionalne treninge, masaže vrata, lagano se vraćam u formu. I dalje pomalo strepim može li se desiti povreda vrata od naglog trzaja, oprezna sam.

Mladi i vrlo perspektivni sarajevski epidemiolog mi u šali kaže da ja možda patim od „snowflake“ sindroma. Izguglam, to su ljudi koji misle da su posebni ili da su njihova djeca posebna na neki način

A onda se desi korona. Ljekari opće prakse, pulmolozi, internisti…Teža upala pluća. Da ne spominjem kućnu apoteku. Šest antibiotika, suplementi, vitamini, lijekovi, probiotici…Jedan dan osjetim neko žarenje u nozi, ljekar opće prakse me pošalje na KUM jer je posumnjao na tromb. Čitam da ljudi umiru od tromba. Ulazim kod interniste koji mi u dijagnozi, između ostalog, napiše da sam imala anksiozno-depresivnu epizodu. Jesam, plakala sam i bila isprestravljena.

Šalju me angiologu. Prvi put sam tad saznala čime se angiolog bavi. Poslije toga infektolog. Kaže doktorica da uradim detaljne pretrage organizma jer mi se nisu razvila antitijela. Imunološki testovi, markeri na tumore, trebamo ispitati zašto mi leukociti konstantno rastu. Postajem stručnjak za krvne nalaze, iščitavam šta bi oni mogli značiti. Google kaže uvijek ono najgore.

Onda dođe vakcina. Najradije je ne bih primila. Nisam razvila antitijela nakon korone, šta mi je garancija da ću ih sad imati. Iščitavam sve moguće nus-pojave. Uvjerena sam da ću biti u onom malom postotku kojem se desila tromboza ili Guillan-Barreov sindrom, jer sam ja u malim procentima ljudi kojima se dese nezgode ili se smatra rijetkim medicinskim slučajem. Imam krvnu grupu AB negativnu koju ima jedan posto stanovništva, jedna sam od iznimno malog postotka ljudima kojima se desi trajno oštećenje nerva prilikom vađenja osmice i jedna sam od možda pet posto stanovništva koji ne razvije antitijela.

Ipak, vakcinu sam morala primiti kako bih nastavila normalno sa svojim životom i putovanjima. No, prije toga se konsultovala sa infektologinjom, epidemiologom i psihologom. Mladi i vrlo perspektivni sarajevski epidemiolog mi u šali kaže da ja možda patim od „snowflake“ sindroma. Izguglam, to su ljudi koji misle da su posebni ili da su njihova djeca posebna na neki način.

Danas sam jedna isprepadana žena koju stalno boli glava, mišići, nemam energije i umišljam da imam neke ozbiljne bolesti. Najviše se danas obradujem kad upoznam ljekara kako bih mogla prokomentirati sva svoja stanja

Dva su mjeseca prošla od vakcine, ciklus mi se poremetio i imala sam neke užasne glavobolje tokom leta u avionu. To se ranije nije dešavalo. Ja to pripisujem, naravno, vakcini. Malo se šalim sa sobom, a malo sam i ozbiljna.

Do prošle godine, ja sam bila zdrava žena. Možda zato što nisam išla ljekarima, nisam vadila nalaze i nisam čitala google dijagnoze. Danas sam jedna isprepadana žena koju stalno boli glava, mišići, nemam energije i umišljam da imam neke ozbiljne bolesti. Najviše se danas obradujem kad upoznam ljekara kako bih mogla prokomentirati sva svoja stanja. Meni bliski ljudi pripisuju to postcovid simptomima, a ja postčetrdesetim godinama.

(ZulaDigest.ba/DEPO PORTAL/ad)