Lun, kralj ponoći je serija romana čiji je tvorac srbijanski pisac Mitar Milošević (pod pseudonimom Frederik Ešton). Serijal je počeo da izlazi u novembru 1959. godine, a završio se sredinom 1990-ih godina. Pripada žanru akcije, špijunaže i tehno-trilera sa elementima erotike.

Glavnu ličnost Luna (alijas Donalda Sikerta) još kao dječaka odgojila je i vrhunski obrazovala zločinačka grupa, sa namjerom da od siročeta stvore "savršenog kriminalca". Međutim, isti mentori su odgovorni i za ubistvo Lunovog oca. Kad Lun to sazna, odlučuje da ostatak života posveti borbi protiv kriminala.

On je visoko obrazovan, poliglota, potkovan u primjeni naučnih i tehnoloških znanja, majstor za prerušavanje, hipnozu i borilačke vještine. Njegovo sjedište je u Londonu.

...Tako glasi legenda o roto romanima koje smo gutali u mladosti. Ja sam, recimo, zbog onog novinara Markinča, što je pratio Luna, od malih nogu sanjao da postanem žurnalista. Pedeset i sedam godina bjesomučno tipkam, ali nisam dostigao ni M od Markinčeve slave.

O tome da postanem "Lun, kralj ponoći" nisam se puno zanosio. Pokušavali su neki iz raje, ali su ubrzo odustajali sa modricama na licu. Jer, jedan je Lun, ne može svako biti kralj i to još po noći, kada ti strogi otac, ili još stroža majka, svakog časa ulijeću u sobu da provjere da nisi slučajno poludio kao ti likovi što te pale iz tankih papirnih knjižica, koje nisi ispuštao iz ruku.

Sjećam se, Lun je imao i svoju lijepu Džejn. Skužio sam i ja jednu, bila je ista. Išla je u sedmi razred Osnovne škole Slaviša Vajner Čiča, na sarajevskom Marijin Dvoru. Duga, plava kosa, već formirana djevojka, ljepotica za kojom su mnogi kefali. Pokušavao sam nešto, ali bila je kao i Lunova Džejn. Posvećena samo nauci, učenju. Odlikašica. Pa, kud baš da trznem na nju.

Nakon nekoliko uzaludnih pokušaja, shvatio sam da mi je bolje da i dalje budem usamljeni Lun, ili, pak, novinar Makinč. Ma, ovaj drugi mi se više sviđao. Nije se morao tuči, nije morao pucati, nije mu trebala pomoć onog kupnog mornara Makfersona, što je bio zlatni bodygard Kralja ponoći.

...Kako su godine tekle sve je više popuštala fascinantna opčinjenost junakom pubertetskih godina. Kada smo mi gradska djeca potiho i povjerljivo među sobom maštali o junaku s Temze, gospodaru Londona, umjesto da smo se divili Nikoletini Bursaću. Možda bi neko od nas i poželio da bude legendarni partizanski mitraljezac da je bilo boljih pisaca, da su mogli paliti maštu adoloscenata kao novosadski Frederik Ešton.

Džaba su nama tada neki narodni heroji, drugovi prvoborci sa spomenicama kazivali o velikim bitkama na Sutjesci ili Neretvi, kada onda nisu imali moć maskiranja, prerušavanja kao naš dragi Lun, kralj ponoći. Da je on tada živio u našoj Jugi, sam bi pobijedio sve one mrske švabe, ustaše i četnike. Partizani nam ne bi ni trebali.

Danas, kao već dječak što je u osmoj deceniji plovljenja putevima stvarnosti i mašte, kroz kiseli smijeh kontam, eh, kako bi tek Lun, kralj ponoći smlatio ove nacionaliste devedesetih. Ne bi ovog posljednjeg rata ni bilo. Niti bi nas dijelili po nekakvim torovima.

Eh, kako bi Lun, uz pomoć pesnica giganta, mornara Makfersona, ljepotu Džejn i pero novinara Markinča riješio ovu frku oko nekakvih murala, oko onih što negiraju genocide i umirio one što kidišu na Bosnu i Hercegovinu i sa Zapada i sa Istoka. Ne bi mu trebale neke trome Evropa i Amerika, koje su nam i devedestih, kao i neke plemenske domaće poglavice, govorile mirno spavajte, rata biti neće!

...I kada ovaj matori piščić ovako bunca, srećom bez naznaka korone, znak je da polagano pucam.

Jer, zaboravio sam što danas moram raditi, ali dobro znam koga je Lun, kralj ponoći, marisao 1960. godine. I koga, na žalost, neće 2021.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook