Ovih dana je u javnoj raspravi Nacrt Zakona o kulturi Tuzlanskog kontona, koji je u mnogim aspektima pozitivan i koji bi – kao takav – mogao, ili bi trebao biti vrlo podsticajan drugima, pa tako i Kantonu Sarajevo.

Među ostalim vrijednim prijedlozima u ovome Nacrtu jest pozitivan odnos prema zaslužnim pregaocima u oblasti kulture/umjetnosti kojima se predviđa doživotna godišnja nagrada u iznosu jedne do tri prosječne mjesečne plaće u Federaciji.

Ovo je dobar povod da reaktualiziramo tekst Esada Durakovića koji je na portalu depo.ba pisao na ovu važnu društvenu temu početkom februara 2021. godine...

Odnos društva prema svojim najboljim umjetnicima – prema onima koji nisu komercijalizirani ali postižu najviše domete u svojoj oblasti – značajan je pokazatelj zdravlja toga društva, njegove stvarne zrelosti, dostojanstva i osviještenosti.

Umjetnici su elitni dio svoga društva (najčešće ne samo svoga nego i mnogo šire); oni su najtanahniji dio toga društva – gotovo bi se moglo reći, bez rizika, da su, zapravo, sāmā njegova duša.

O tome su napisane studije, ali za potrebe ovoga kratkog izlaganja treba reći da su umjetnici ona duševna i duhovna snaga koja nesebično, gotovo poput svijeće koja sama sagorijeva dajući svjetlost drugima, radi u interesu vječnosti, ili u najmanju ruku dugovječnosti svoga društva. Oni su uistinu svjetlost društva koje se razložno voli pohvaliti s njima pred drugim društvima ili zajednicama. Oni su snaga koja svojom akcijom, svojim djelom, oplemenjuje našu svakodnevicu i budućnost, koja nas spašava opakih surovosti pragme, jer kada čitate dobru knjigu, na primjer, kada posmatrate izvanrednu sliku, slušate najbolju muziku i sl., vaše biće u cijelosti doživljava jednu vrstu spasonosne transformacije, uzleta, čak iscjeljenja, jer se ta umjetnost na najuspješniji mogući način obraća najboljem dijelu vaše duševnosti koju svakodnevica i pragma surovo potiskuju i zatrpavaju.

Umjetnici su elitni dio svoga društva (najčešće ne samo svoga nego i mnogo šire); oni su najtanahniji dio toga društva – gotovo bi se moglo reći, bez rizika, da su, zapravo, sāmā njegova duša

Budući da njihovo djelo ima transhistorijsku vrijednost, nije čudno nego je upravo normalno da su umjetnici (njihov opus) najotporniji na protok vremena. Štaviše, kako jednom prilikom reče Abdulah Sidran, književnik tek kada umre, polazi s mrtve tačke, a R. Barthes je zapisao da smrt irealizira piščev potpis i njegovo djelo pretvara u mit.

No, društvo najčešće nije svjesno tih vrijednosti jer se nemarno ponaša prema svojim najvećim umjetnicima. Na ovaj osvrt podstaknula me skorašnja bolest nacionalnog barda i korifeja Abdulaha Sidrana, prije toga teška egzistencijalna situacija, recimo, epohalnog i epskoga Nedžada Ibrišimovića, ili smrt u krajnjoj oskudici izvrsnog a samozatajnog književnika Isnama Taljića. Primjera ima više.

Da bi nama dali one neizrecive vrijednosti o kojima sam maločas samo natuknuo, vrhunski umjetnici uglavnom nemaju vremena za pragmatičnost kojom bi osigurali egzistencijalnu udobnost.

Zato njihovo društvo treba da brine o njima. Ovdje se radi, u prvome redu, o dostojanstvu. Društvo je dužno osigurati DOSTOJANSTVO svojim najboljim umjetnicima, a krajnje je grubo, netačno i neetično argumentirati izostanak podrške time što – navodno i ponekad – nisu bili u onome što se zove radnim odnosom kojim se zarađuje penzija. Umjetnici naprosto ne mogu raditi u kancelarijama, s radnim vremenom kao ljudi u drugim profesijama, jer umjetničko stvaranje moguće je samo u posebnim, bitno nekonvencionalnim formama slobode. Oni su radili cijelog vijeka za naše duše, ali na drugačiji, na nekonvencionalan način, i to im treba priznati.

Društvo je dužno osigurati DOSTOJANSTVO svojim najboljim umjetnicima, a krajnje je grubo, netačno i neetično argumentirati izostanak podrške time što – navodno i ponekad – nisu bili u onome što se zove radnim odnosom kojim se zarađuje penzija

Odveć je strašno prepustiti vrhunske umjetnike siromaštvu, poniženju zbog toga što nisu imali uobičajeno radno vrijeme i obaveze. Svi oni – stalno mislim na najbolje umjetnike – radili su tokom cijelog svoga vijeka na afirmaciji vlastitoga društva, vrlo često i na internacionalnom afirmiranju toga društva. To je izuzetan napor i podvig kome se moraju odavati priznanja i osigurati im egzistencijalno dostojanstvo.

Iako nisu radili u kancelarijama, NJIHOVO DJELO JE TU, na radost svima nama – od najmlađih do najstarijih. A treba li reći koliko nam je dragocjena RADOST u dramatično dehumanizirajućem dobu?! Kako to ne shvaćaju neki ljudi?!

U vezi sa zaštitom dostojanstva najvećih umjetnika jednoga društva, valja imati u vidu da nije riječ samo o zaštiti dostojanstva tih tanahnih duša, nego je, istovremeno, riječ i o dostojanstvu samoga toga društva i njegovih političkih lidera. Naime, ukoliko društvo ima svijest o važnosti nekog umjetničkog opusa i zato zaštiti dostojanstvo njegova autora, to društvo istovremeno, tim činom, ispoljava i štiti i vlastito dostojanstvo jer se zaštitnički, pokroviteljski odnosi prema onome što spada u najveće njegove vrijednosti i što će, kao takvo, daleko i superiorno nadživjeti aktualne političke lidere.

Štaviše, institucije društva (dakle i njegovi lideri) imaju šansu da zaštitom dostojanstva velikih umjetnika i sami, tim činom, kroče u budućnost koja bi se mogla nazvati vječnošću.

Povijest je prepuna primjera u kojima su mecene ovjekovječene samo zbog toga što su bili mecene besmrtnim umjetnicima. I upravo taj pokroviteljski odnos predstavlja svijetle trenutke povijesti.

Danas to treba da rade institucije.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook