Piše: Amir SUŽANJ

Istog trenutka kad je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić pozvao lidera Stranke demokratske akcije Bakira Izetbegovića na dijalog, iz oba politička tabora se javnosti upadljivo nastoji servirati lažna dilema – treba li razgovarati ili ne. Razgovarati uvijek treba, to nije nikakva mudrost, ali pitanje je o čemu, na koji način, s kakvim ingerencijama i u kakvim okolnostima. Da je Vučić doista htio istinski dijalog o situaciji u Bosni i Hercegovini, umjesto Bakira Izetbegovića pozvao bi institucije ove zemlje, jer ozbiljne države, kad nude ozbiljne razgovore, znaju da se u političkom svijetu na međunarodnoj ravni može razgovarati samo institucijama.

Samo dan-dva kasnije, ti obrisi “dijaloga” doživjeli su puni procvat. Dodik se našao u Zagrebu s predsjednikom Hrvatske Zoranom Milanovićem da razgovaraju o izbornom zakonu i dogovoru tri naroda, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović osvanuo je u Beogradu da s Vučićem razgovara o istim temama, a Izetbegović je, “istražujući tržište”, poručio kako mu neće pasti kruna s glave ako ode Vučiću u Beograd. Nema nikakve sumnje da prisustvujemo flagrantnoj političkoj podvali, koja je dugo prisutna u Bosni i Hercegovini – o najosjetljivijim temama u Bosni i Hercegovini opet će se razgovarati daleko od institucija, a ključni akteri opet će biti predvodnici tri političke stranke, čiji lideri se istovremeno predstavljaju i kao lideri svojih naroda. Kakav to politički legitimitet imaju samoproklamovani lideri naroda da pregovaraju o najvažnijim političkim pitanjima na međunarodnom planu i koji to dokument u ovoj zemlji im daje ovlasti da odlučuju o takvim pitanjima van institucija Bosne i Hercegovine?

Tu vaninstitucionalnu moć dala im je – međunarodna zajednica!!!

Mnogi ljudi u Bosni i Hercegovini zapravo i ne shvataju, tačnije - ne sjećaju se, da je ta pogubna politička praksa (ne)djelo nekadašnjeg visokog predstavnika Miroslava Lajčaka, koji se u jednom trenutku svog mandata osjetio pozvanim da sve političke procese izvede iz institucija i uvede ih u restorane, kafane, krčme i birtije doslovno ih dajući u ruke trojici samoproglašenih gospodara političkog života u Bosni i Hercegovini. Tim njegovim potezom su Predsjedništvo, a pogotovo Parlament svedeni na ponižavajući nivo statista u kukuruzu, čiji je jedini smisao da dizanjem ruku aminuju ono što su odlučile njihove stranačke gazde tamo negdje daleko od parlamenta i očiju javnosti, u nekakvom ugostiteljskom objektu, mnogo prikladnijem za estradne likove nego za političke predvodnike. Tako su stvoreni svi preduslovi za političke blokade, koje su zemlju dovele u današnju haotičnu poziciju, koja po mnogo čemu izgleda kao neka vrsta neproglašenog predratnog stanja i u kojoj je ključni akter Milorad Dodik.

Ta pogubna politička praksa (ne)djelo je nekadašnjeg visokog predstavnika Miroslava Lajčaka, koji se u jednom trenutku svog mandata osjetio pozvanim da sve političke procese izvede iz institucija i uvede ih u restorane, kafane, krčme i birtije doslovno ih dajući u ruke trojici samoproglašenih gospodara političkog života u Bosni i Hercegovini

Očigledno je da najuticajnije političke stranke u ovoj zemlji nastoje i ovaj put nastaviti tu političku praksu, i ovaj put uz prećutnu saglasnost međunarodnih krugova, čak i američkog “buldožer-tima”, koji je američki predsjednik Džozef Bajden poslao u misiju pospremanja Balkana.

Dok Čović i Dodik imaju otvorena vrata da nastave uloge s pozicije lažnog legitimiteta narodnih vođa, Bakir Izetbegović je u mnogo delikatnijoj, opasnijoj poziciji. Nakon što je u medijima počeo nagovještavati svoj odlazak Vučiću na noge, nekoliko iznimno cijenjenih intelektualaca, a nakon njih i pojedini opozicioni predstavnici, vrlo jasno mu je predočilo da njegov put u Beograd pod ovakvim okolnostima nije ništa drugo nego misija spašavanja golog političkog života Milorada Dodika, i to sad, kad se neminovno bliži njegov politički kraj.

Argumenti za takve tvrdnje su ubitačno snažni. Razgovori s Vučićem u ovakvoj političkoj situaciji, u okolnostima dugotrajne blokade koju Dodik provodi u institucijama, ne bi mogli dovesti ni do kakvog konkretnog dugoročnog sporazuma o bilo čemu jer da je Vučić doista imao namjeru da razgovara o otvorenim pitanjima kako bi se ona konačno zatvorila i prestala da budu opterećenje u odnosima dvije zemlje, sigurno ne bi zaobilazio institucije Bosne i Hercegovine smještajući taj razgovor na nivo “predstavnika naroda”. Bilo kakav dijalog na tom nivou, vaninstitucionalnog tipa, ima vrlo upitan legitimitet jer takvim učesnicima ni Dejtonski sporazum ni Ustav ove zemlje ne daju nikakve ovlasti za rješavanje takvih pitanja na međudržavnom nivou. Uostalom, demokratski svijet i ne poznaje takav nivo pregovaračkog kapaciteta.

To bi značilo da je razlog njegovog puta da izvaga šta mu to Vučić nudi kao nagodbu za očuvanje Dodika u životu u situaciji kad mnogi dobro obaviješteni krugovi najavljuju njegov definitivan politički kraj

Izetbegoviću ove činjenice moraju biti jasne. Njegove sve izraženije namjere da prihvati Vučićev prijedlog za dijalog dovode ga u vrlo osjetljivu poziciju – lider stranke, koja se zaklinje u poštivanje i jačanje institucija Bosne i Hercegovine, pristankom na razgovore pod ovakvim okolnostima pokazao bi da pristaje i na njihovo svjesno zaobilaženje, uz argument vrlo upitne iskrenosti da “treba razgovarati”. Tačno je, neće mu kruna s glave pasti ako ode - jer je i nema. Ništa u Bosni i Hercegovini mu ne daje legitimitet za takvu vrstu pregovora o sudbinskim pitanjima za opstanak Bosne i Hercegovine van institucija, i to u vremenu najtežeg i najbezobzirnijeg potkopavanja njenog suvereniteta i integriteta. Teško bi mogao odgovoriti na optužbe da on tamo svjesno ide ne na razgovore, nego u opasnu političku trgovinu čiji je jedini smisao spašavanje Milorada Dodika. To bi značilo da je razlog njegovog puta da izvaga šta mu to Vučić nudi kao nagodbu za očuvanje Dodika u životu u situaciji kad mnogi dobro obaviješteni krugovi najavljuju njegov definitivan politički kraj. Odlazeći na razgovore s predsjednikom Srbije u ovom političkom trenutku, kad je jasno da je pozadina gola trgovina oko Dodikovog političkog preživljavanja, Izetbegović bi bio odgovoran za sve buduće političke blokade i već prepoznatljivu beskrupuloznu praksu urušavanja institucija, pripremljene u političkoj kuhinji Milorada Dodika, u posljednji trenutak otrgnutog od definitivnog odlaska u politička vječna lovišta.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/dg)