Uzalud maske, uzalud dupli Fajzer. Svjesno, gotovo radosno prepustio sam se zarazi koju silovito širi čovjek koji je čudom preživio koronu. I radosno mi pokazuje kako ga sve jače služe noge i postaju čvršće ruke, s kojima je nekada, dubeći na glavi, znao bez po muke, prevaliti koji kilometar po sarajevskim ulicama mladosti.

Od talentovanog gimnastičara, iz dvorana uspomena u danas, orunulom i zapuštenom FIS-u, rađao se svjetski umjetnik riječi i misli. Decenije što su tekle potvrđivale su da je još jedan iz sarajevske raje krenuo put zvjezdanog neba o kojem će se stoljećima pričati i čitati i kada nas, njegovih savremenika ne bude.

Zato, zaustavi, Paja, vrijeme bar na tren i shvati trenutak o kojem ti akademik Abdulaha Sidran uzbuđeno deklamuje. I sada je kao i onih devedestih predosjetio svojim čulima, svojim darom razmišljanja da se Bosni i Hercegovini nešto sprema. Čini se silovitije nego prije nekoliko desetljeća kada su svi koje sam poznavao tvrdili da su glasali za reformistu Antu Markovića, što je prizivao mir i bolji život, a znamo ko je glatko pobijedio. Nacionalne stranke koje su obećale od BiH napraviti Švicarsku. Danas smo samo rupe u siru švicarskom. Rupe sve većeg zaostajanja i bijede uz obilatu pomoć prvih suseda i susjeda.

...A, mislio sam kako ćemo dobri Avduka i ja, uz jutarnju kafu u sarajevskom Hotelu Central, lagano divaniti o zajedničkim vremenima prošlim. Kao onima kada smo zajedno radili na raznim kulturnim projektima kojima je BiH prije rata pokazivala da nije samo Sirotica kleta. Pokušavao sam ga posjetiti na slične hladne dane u Parizu kada se njegov i Kenovićev Kuduz borio za naslov najboljeg evropskog filma, a nas dvojica, u sitnim satima, borili sa nekakvim novim magnetskim hotelskim bravama za koje ti nije trebao ključ nego samo kartica. Ko je još mogao ubosti komad plastike u usku rupu dok ruke drhte, a oči varaju duplim slikama.

Mojne mi Kuduza, majke ti! Prekida me akademik. Zašto? Zato što, nećeš vjerovati, od tog jednog od najgledanijih filmova s ovih prostora ja nisam vidio ni feninga! Lakomisleno sam potpisao nekakve ugovore i tako sam sebi i porodici u onaj vakat otežao život.

E, sada nema više lakomislenosti, nastavlja da širi zarazu, Sidran. Posljednji je čas da shvatimo da ovi koji vode BiH to više nisu u stanju. Imaju uzde, imaju kandžije i bore se samo za svoje štale, torove. Takva BiH nikada nije bila, niti će je uskoro biti.

I dok pokušavam u glavi, srcu da svarim te teške Avdine slutnje, ne dozvoljam sam sebi da se manje brine, jer mi je sadašnja adresa na sigurnom mjestu. Jer, ovo ovdje je moj dom, moja prošlost, sadašnjost i neupitna budućnost na nekom  groblju u dolini rođenja.

I, šta činiti? Nema više lidera koji su mogli posvjetliti crnilo. Nema Ante Markovića, a i ove partije što su se klele u zajedništvo bez prebrojavanja krvnih zrnaca sve su slabije, tanje. Kao da postoje samo još zbog nekoliko vrhovnika što sebi obezbjeđuju skupštinske apanaže za ono što ih niko ne pita, niti mogu presudno odlučivati.

Dobri moj Paja. Jedina je nada u organizovanju svebosanskog kongresa. Ima još ljudi iz svih naroda i narodnosti, da tako kažem, koji vole i vjeruju u Bosnu i Hercegovinu kakvom smo je zamišljali da će postati nakon prvih demokratskih izbora. Snagom misli, snagom riječi trebamo probuditi savjest svijeta da nam se pomogne sada, a ne kada bude kasno kao što je bilo zadnjeg puta. Ovako klizimo u još crnje, još opasnije.

...Što više kontam, sve više osjećam da su me virusi Sidranove najnovije bolesti dobro zahvatili. To su jedini virusi i jedina bolest kojoj se svim srcem predajem. Nadajući se da u BiH ima još milione srca koja kucaju kao Avdino i moje.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook