The Bosnia Times
 

Ove godine u osnovnoj školi na Borovoj Ravni nije se upisalo ni jedno dijete u prvi razred! To je najbolnija informacija koju sam ikada čuo iz svog zavičaja. U toj školi postao sam prvačić skupa sa svojih četrdesetak vršnjaka i vršnjakinja. Zato je mnogo razloga da budem osoban kad je ova informacija u pitanju. Doživljavam to kao kraj historije svoga zavičaja.

UMILJATI GORŠTACI

Nije moj zavičaj iznimka kad je u pitanju mortalitet ili natalitet stanovništva u BiH, niti su ovo nepoznate činjenice. Naprotiv, već su objavljenje neke crne statistike po kojima je Bosna i Hercegovina na prvom mjestu, plus crne brojke svakodnevnog odlaska pretežito mladih ljudi.

Međutim, ima nekih specifičnosti kad je moj zavičaj u pitanju i stoga se može uzeti kao eklatantan primjer za ovu temu. Ta gornjevrbaška dolina, koju sačinjava grozd od dvadesetak sela Privora, bila je u Jugoslaviji pri samom vrhu po zvaničnim podacima o priraštaju stanovništva. Tek su je neka mjesta na Kosovu jendisala u tome. I sam sam odrastao u kući koja je brojala osamnaestoro čeljadi.

Tri su osnovna uvjeta koja su omogućila takav priraštaj stanovništva. U egzistencijalnom smislu to je stočarski kraj gdje su djeca radila veoma koristan posao čobana. U kulturološkom smislu način života i kultura življenja uopće oslanjala se na islamski moral. Koliko znam u Pridvorcima za sto godina nikad se nije desio talak, razvrgnuće braka. Još uvijek ima živih bračnih parova koje je moj otac Sakib-efendija tajno šerijatski vjenčavao, jer su tako nešto komunisti zabranjivali. Da ga je neko od mladenaca prijavio da je vršio šerijatsko vjenčanje, istog dana bi omrknuo u zatvoru.

To govori o odvažnosti seoskih hodža i njihovoj privrženosti islamu, kao i vjeri bosanskih muslimana koji su vjerovali da neće imati ljubavi u braku, berićeta u nafaki, te da im djeca neće biti hajirli ako bez hajir-dove. Svi svadbeni običaji su bili apsolutno inspirirani islamom tako da bi veselja, kićeni svatovi i konji sedlenici, knja mladenke, pir, nakon kojeg su mladenci odlazili u džerdek, prštala od sreće i ljubavi mladih ašika.

Kad se danas sa dubokom nostalgijom prisjetim tih događaja, ne mogu a da ne uzdahnem za ljepotom islamskih adeta i kulture življenja tih umiljatih gorštaka. A njihove kuće sa okućnicom bile su uređene tako da su imale avliju sa ružicom; produženu verandu sa ulišćima pčela na trenicama iznad ulaza u magazu; hamame sa rorom probijenom kroz sporedni zid kuće, kuda je oticala voda nakon abdesta i gusula/vjerskog kupanja; musafirske čardakove i prostirku u njima od vunenih ćilima i ponjava, te šilteta i jastuka prekrivenih čaršafima vezenim na cvjetiće i grančice kao što su bile izvezene i draperje na pendžerima; mindere, dolafe, hastale, musandre itd.

Naravno, danas ničega od toga nema jer je primitivna urbanizacija uzela svoj danak. Kao što nema ni adeta i običaja. Sela su napuštena i zapuštena. Iako mještani ovih krajeva masovno glasaju za SDA, kao muslimansku stranku, selima haraju najcrnji poroci i harami, a posebno alkohol i kocka, što nije bio slučaj u vrijeme komunizma.

S druge strane, moj čukun-čukun dedo Mehmed, bio je veleposjednik i stočar. Suprotstavio se austrougarskom upravitelju Bosne i Hercegovine Benjaminu Kalaju i njegovoj kulturnoj politici koja je u sebi imala prozelitičko katolički koncept. Odbio je da muslimanska djeca pohađaju švapske javne škole, ali je zato u mektebe uveo predmete jezika i matematike, na primjer. On je vjerovatno bio pod uticajem prozorskog glasovitog hodže Omer ef. Hume, koji je napisao prvi ilmihal (Kitab od virovanja), priručnik za vjeronauku, na bosančici. Također je Humo poznat kao prvi hodža koji je održao hutbu na bosanskom, a ne na turskom jeziku što je bio presedan.

ZAVIČAJ NAJVEČEG PJESNIKA LJUBAVI

Sve ovo navodim kako bih dao kroki presjek koliko se žrtve, napora i truda ulagalo za opstojnost muslimana u mom zavičaju, posebno na planu prosvjetiteljstva, što smatram humusom za sijanje kelime-i-taibe (sjemena plemenitih ideja) iz koje je izraslo stablo islama. Kao što se može istaći da je odsustvo prosvjetiteljstva, tog humusa kulture življenja, omogućilo da predjeli u kojima su carevali prelijepi adeti i običaji bosanskih muslimana, danas nestaju u korovu kelima-i-habise (sjemena ružnih ideja).

Ovaj proces odumiranja kulturološkog svijeta bosanskih muslimana koincidira sa dolaskom talibana na vlast u Afganistanu. Bosna i Afganistan imaju veoma sličnu modernu povijest u smislu dugogodišnje potlačenosti od strane rigidnog ateističko-komunističkog režima, što je kulminiralo krvavim ratovima u njima. Uz sve druge kulturološke i geopolitičke razlike, afganistanski muslimani kao i bosanski imaju sličan put ideološke tranzicije od oslobođenja od komunizma i izgradnje modernog demokratskog pluralističkog društva.

Na prvi pogled bosanski muslimani, za razliku od Afganistanaca, uživaju relativne slobode i imaju krhku pluralističku političku scenu, što je rezultat geografskog evropskog podneblja. Za razliku od Afganistanaca, bosanski muslimani još uvijek prakticiraju inkluzivni islam i imaju liberalniji i tolerantniji pogled na svijet. Koliko god su talibani nepoznanica, čak se islamska inteligencija susteže iznositi javne sudove o njima, sama činjenica da je na vlast došla islamistička grupacija koja ispovijeda selefističku dogmu u zemlji u kojoj su rođeni Dželaludin Rumi, najveći islamski pjesnik ljubavi, i Ebu Hanifa, utemeljitelj hanefijskog mezheba (pravca), više je nego šokantna. U Bosni, na primjer, vatrenije pristalice selefističke dogme javno spaljuju Rumijevu „Mesneviju“, iako u Sarajevu postoji višestoljetna tradicija katedre gdje se održavaju dersovi iz ovog najpoznatijeg sufijskog djela.

Pošto nema života u strahu i mržnji, kao što nema obnove društva bez ljubavi, pitanje za bosanske muslimane glasi šta dominira u javnom vjerskom i političkom diskursu, u medijima i na društvenim mrežama. Od tog odgovora zavisi njihova budućnost.

Pošto rijetko kad čujemo hutbe o ljubavi, a svjedočimo da nikad više mržnja nije kuljala među bosanskim muslimana, posebno kroz režimske medije i na društvenim mrežama, kao što svjedočimo da nikad musliman nije zazirao jedan od drugog kao danas, ja ne vidim drugu perspektivu bosanskim muslimanima od one koja je zadesila Afganistance. Ako se ovakvi trendovi nastave, ne znam da li će trebati dvadeset godina, koliko je trebalo talibanima, da se bosanski muslimani talibaniziraju i osvanu u nekom svom orvelovskom „emiratu“ u kojem će glavni trgovi kasaba nositi imena vladajuće dinastije, a Islamska zajednica tretirana kao paradžemat!

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(TBT/DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook