Razgovarala: Mirna DUHAČEK

S Kemalom Kurspahićem, čovjekom za čijeg vremena je Oslobođenje dobilo najveća priznanja u zemlji i svijetu, razgovarali smo nakon njegovog predavanja i projekcije dokumentarnog filma Bore Kontića na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Kurspahić, koji dugi niz godina živi i radi u Sjedinjenim Američkim Državama, ovom prilikom je s prisutnima podijelio svoja urednička iskustva iz rata, te je dao poseban osvrt na medije i novinare koji su se stavili u službu vladajućih ideologija, postavši najobičniji propagandisti vlasti. O tome je napisao i knjigu, objavljenu 2003. godine, pod nazivom "Zločin u 19.30", koja je nedavno doživjela i svoje slovenačko izdanje.

Nakon debate na temu "O patriotskom novinarstvu - Od medijskog do stvarnog rata: Ima li povratka?" i projekcije Kontićevog filma "Godine koje su pojeli lavovi" - Kurspahić je za naš portal govorio o ratnoj redakciji Oslobođenja i kolegama koje je izgubio u ratnim događanjima, batinama koje je dobio od milicije, cenzuri...

Gospodine Kurspahiću, je li moguće zamisliti prošli rat u BiH bez sredstava informisanja? Da li bi on bio drugačiji i da li bi se, uopšte, vodio?

Ja ne bih precjenjivao doprinos medija, odnosno ulogu medija u razmjerama ovog rata. Ali da su mediji u znatnoj mjeri poticali na osjećanja prema kojima je bilo moguće da se komšija tretira kao neprijatelj, da se iz perioda propovijedanja bratstva i jedinstva pređe u propovijedanje etničkih mržnji - to je istina. Mediji su tu imali bitnu ulogu, vjerovatno u dimenzijama širenja strahova jednih od drugih, širenja mržnje jednih prema drugima... Mediji su imali bitnu ulogu i doprinijeli su razmjerama nasilja 1990-ih.

Učestvujete u debati naziva "O patriotskom novinarstvu - Od medijskog do stvarnog rata: Ima li povratka". Nakon svega što se događalo i svega što su ex-yu mediji u ratu objavili, želim Vas pitati - ima li povratka?

Ja mislim da je to isto ono pitanje oko kojeg se okreće cijela, zapravo, budućnost ovog prostora i Bosne i Hercegovine. Naime, pitanje – hoćemo li mi prigrliti evropske vrijednosti  i standarde na način koji nas kvalifikuje, koji nas uključuje u punopravno pripadanje vrijednostima i ideji evropejstva ovostoljetnog?  U mjeri u kojoj u tome budemo napredovali, napredovaće i medijska slika. Ja lično mislim da, osim što su mediji nesavršeni i što su u znatnoj mjeri opali žurnalistički standardi, ima još jedan nedostajući faktor u toj medijskoj slici, a to je funkcionirajuća kritička javnost, koja na neki način potiče profesionalnost i kažnjava neprofesionalnost i zloupotrebu medija. Mislim da mi toga zasad još nemamo. Samo zato je moguće da mediji koji se direktno instrumentaliziraju u sasvim uske stranačke, partijske, ideološke, vlasničke interese - koji se potpuno poistovjete s nekom ideologijom, politikom, pogledom - i dalje opstaju kao komercijalna roba, prije svega zato što ne postoji navika kritičke javnosti da kazni zloupotrebu u medijima. Mislim da to dolazi sa obrazovanjem za život u demokratiji i evropskom pripadanju.

U knjizi "Zločin u 19.30", koja je objavljena prije sedam godina, kao svjetle tačke bh. novinarstva naveli ste medije – Oslobođenje, Dane, Slobodnu Bosnu i Nezavisne novine. Mislite li da se od 2003. godine medijska slika BiH promijenila i da li biste i danas ove medije svrstali u nezavisne?

Mislim da su u različitim periodima funkcionisali na različitom nivou profesionalne artikulacije i nezavisnosti. Mislim da su se te stvari od slučaja do slučaja i od vremena do vremena mijenjale – i na bolje i na gore. Moj utisak je da na današnjoj medijskoj sceni prevlađuje to medijsko projektovanje isključivih, bilo ideoloških, bilo poslovnih interesa medijskih vlasnika.

Je li se moglo išta drugačije očekivati s obzirom da su mediji, kako ste to i Vi zapisali, iz ruku komunista došli u ruke ultranacionalista?

Pa, ja neko objašnjenje za to 'prešaltavanje' nalazim u 'zamjeni čipova'. Od zadatog jednog projekta do zadatog drugog projekta. Hoću reći – jednom propagandista, uvijek propagandista. Jednostavno, ti su ljudi naučili da služe određenu ideologiju i samo su reprogramirani.

Vi ste bili glavni i odgovorni urednik Oslobođenja baš u tom prelaznom periodu iz jednopartijskog u višepartijski sistem. Kako ste se snašli u novoj konstelaciji snaga?

Ja sam zadovoljan da je u profesionalnoj valorizaciji tih vremena i tih učinaka Oslobođenje doživjelo i domaće i međunarodno uvažavanje i autoritet. Mislim da je u mom profesionalnom razvoju određenu vrijednost imalo i to što sam u 80-im godinama bio i dopisnik u New Yorku i u znatnoj mjeri pozajmljivao iz dobre štampe ideje o tome kako bi trebalo da izgleda dobar list u jednom mom svijetu. Mislim da dosta tog osjećaja odgovornosti prema javnosti potiče iz tih mojih iskustava. Ali ne preuzimam ja time sve zasluge za ono što je bilo dobro u Oslobođenju. Oslobođenje je imalo jedan izvanredan tim profesionalaca i tu je ugrađen doprinos i mnogih mojih kolega.

Jeste li se za vrijeme uređivanja Oslobođenja susretali s pritiscima na uređivačku politiku?

Pa, jesam do onoga da su tri stranke pobjednice na izborima 1990. donijele zakon kojim su htjele da one postavljaju urednike i direktore. Ja sam zastupao Oslobođenje i pred Ustavnim sudom u tom sporu, jer sam smatrao da bi dozvola da oni postavljaju urednike bila oživljavanje metoda kojima je jedna partija kontrolisala medije.  U nekim razgovorima sa stranačkim prvacima, koji su u to vrijeme zastupali tu ideju i koji su htjeli da nas slome, meni je u jednom trenutku tada visoki predstavnik SDA rekao: "Pa, šta se vi bunite? Koga ćemo mi drugog postaviti za glavnog i odgovornog urednika?" Ja sam mu rekao: "Vi mene ne da ne možete smijeniti. Vi mene ne možete ni postaviti. Ja neću mandat od vas." Moj osjećaj je bio da novinar odgovara nekom drugom, da odgovara javnosti i, u mom slučaju, redakciji koja me izabrala.

Bili ste ratni urednik Oslobođenja. Kako se sjećate tog perioda kad ste list pripremali u atomskom skloništu na prvoj liniji fronta?

Tu je bilo toliko izazova... Od elementarnih, logističkih – nemate roto papira, nemate struje, trebate sto litara nafte da pokrenete generator četiri-pet sati da se otipka i odštampa novina – do životne opasnosti kojoj su kolege bile izložene. Mi smo to tada osjećali kao dug tradicije Oslobođenja, kao dug našim čitatocima kod kojih smo stekli novo uvažavanje upravo u tim predratnim godinama. Mislim da mi čak nismo ni imali izbora da radimo nešto drugo i nešto drugačije. Usto, primjeri kolega koji su i život žrtvovali u obavljanju svoje profesionalne dužnosti, obavezivali su sve nas ostale. Moja obaveza je, po prirodi funkcije, bila da prednjačim svojim primjerom, jer to je bio naš zajednički projekat.

Cenzuru ste na svojoj koži, ipak, osjetili. Kao uredniku beogradskog Studenta bilo Vam je zabranjeno distribuirati specijalni broj o studentskim demonstracijama 1968. godine, na kojima ste dobili i batine od ondašnje milicije.

Ja sam na tom protestu bio zaista kao reporter. Otišao sam da izvještavam kao urednik Studenta - urednik univerzitetske rubrike beogradskog nedjeljnika Student - i po prirodi stvari, kad ste kao izvještač tu, nalazite se između milicije i mase. Ipak, ne vjerujem da su me tukli kao reportera, iako sam ja batine tako osjećao. To su bile neke lekcije o ograničenju slobode štampe. Meni se čini da je moja mladost bila obilježena titoizmom. Ako je to grijeh, ja to prihvatam. Ja sam jako puno stvari u vezi s njegovim učincima poštovao i onda sam imao tu okolnost u profesionalnom razvoju da 1981, godinu nakon Titove smrti, postanem dopisnik u New Yorku i ja sam sve antene uključio da vidim kako funkcioniše novinarstvo u nekom podneblju koje ima tradiciju. Mislim da sam neka iskustva pozajmljivao i donosio ovdje.

Jeste li morali cenzurirati svoje novinare ili su to oni sami radili?

Priroda novina u to vrijeme je obavljala tu funkciju cenzure. Vi nemate komentar, jer ne postoji strana komentara, kolumni. Niko to ne piše. I nisu ludi da pišu, pošto moraš razmišljati dnevno i odnositi se prema stvarima i zamjerati se. Priroda novina je bila takva. Ja u svom profesionalnom vijeku nisam nikada sreo cenzora. Niko mi nije direktno rekao šta može, a šta ne može, ali mislim da je većina novinara iz tog vremena znala šta može i šta ne može. Priroda medija je obavljala funkciju cenzure.

Kako je prošlo to 'prebacivanje' s jedne vrste novinarstva na drugu? Novinari su odjednom osjetili slobodu izražavanja ili je to bio dugotrajniji proces?

Ne, ne. Mi smo slobodu osvajali. U našem slučaju, mi smo morali da objavimo prvi put kritiku istaknutih partijskih funkcionera, njihovih zloupotreba vlasti... To se radilo s rizicima koje ste preuzimali. Recimo, ja sam 1990. godine, kad je još bila jednopartijska vlast, skinuo s naslovne strane Oslobođenja onaj slogan "Druže Tito, mi ti se kunemo" da nisam nikoga pitao. Objavio sam komentar u Oslobođenju povodom toga u kojem sam napisao da smo mi s tog puta inače toliko skrenuli da osim zaokreta ne vidim ništa drugo i da je to prazna parola. To su prenijeli tad svi u jugoslovenskoj štampi. Meni je glavni urednik Borbe u to vrijeme, Manojlo Vukotić, na nekom prijemu kod saveznog premijera Ante Markovića, čestitao to skidanje slogana s naslovne strane i rekao: "Koga si pitao?" Ja sam mu rekao da nisam nikoga. Jer neko bi se osjećao neugodno, neko bi se osjećao obavezan prema Titovom naslijeđu i mi ne bismo nikad došli do kraja tog razgovora.  Kaže on: "Ja dugo razmišljam kako da skinem 'Proleteri svih zemalja, ujedinite se!'". To je stajalo na naslovnoj strani Borbe. Tako da se sloboda osvajala...

U novinarstvo ušli kad ste imali svega 15 godina? Zašto vam se toliko žurilo postati novinar? Jeste li zbog novinarstva brzo napustili diplomatsku karijeru?

Diplomatija je bilo jedno gostovanje. Neki ljudi, koji su me znali iz ratnog Sarajeva u Ujedinjenim nacijama, vjerovali su da ja imam profesionalni ugled i autoritet među novinarima, koji može biti od koristi u širenju razumijevanja opasnosti od droge i organizovanog kriminala. Zato sam postao spokesman za Agenciju za drogu i organizovani kriminal. Ja sam to prihvatio na određeno vrijeme, a poslije sam bio zastupnik te agencije za Karibe...

Zašto ste napustili diplomatiju?

Između ostalog i zbog toga što u UN-u postoji i starosna granica, odnosno vrijeme obaveznog penzionisanja. Za razliku od diplomatije, u novinarstvu ja te granice ne vidim, sve dok čovjek može da misli i da piše.

Dugi niz godina živite u SAD-u? Mogu li se porediti mediji i novinarska profesija u SAD-u i ovdje? Koje su sličnosti, a koje razlike?

Nepravdeno je porediti, jer novinarstvo tamo ima tradiciju više stotina godina i tradiciju funkcionirajuće demokratije koju nisu prekidali ratovi kao ovdje, tri puta u prošlom vijeku. Naravno da jedna funkcionirajuća, višestoljetna demokratija ima te prednosti i novinarstvo u njoj, jednostavno, funkcioniše drugačije. Međutim, to ne znači da se trebamo odreći potrebe da u novinarstvu težimo idealima razvijenih demokratija, o čemu se puno može naučiti od evropskih susjeda i od svijeta. Mislim da je ta otvorenost prema svijetu ključ uspona nekog budućeg novinarstva u BiH.

Reporteri bez granica su u nedavno objavljenom izvještaju o slobodi medija u svijetu BiH svrstali ispred svih ex-jugoslovenskih zemalja, osim Slovenije. Smatrate li i Vi da su bh. mediji slobodniji od medija u susjedstvu?

Nisam to sistematski izučavao i poredio, tako da nemam puni uvid, ali znam da je, recimo, u Hrvatskoj - gdje je postojala klima za promociju kvalitetnih i slobodnih medija - propuštena jedna prilika. Govorim o tome kad su poslije Tuđmana na HRT-u glavnu ulogu dobili ljudi iz Foruma 21. Oni koji su se borili, aktivno se angažovali da promovišu slobodno novinarstvo, dobili su priliku da preuzmu televiziju – Mirko Galić, Damir Matković, itd. Uprkos tome što su sami mogli pisati statut, što su imali proreformsku vlast i mogućnost da funkcionišu, to se nije desilo. Onda sam shvatio da nisu završili posao kad je Latin u Latinicu postavio temu Tuđmanovog naslijeđa i doživio da mu skinu emisiju i onemoguće ga da radi. Tada sam vidio da ni tamo gdje je objektivno postojao ostvoren prostor za uspostavu snažnog, slobodnog javnog servisa, to nije urađeno na način koji bi zaštitio novinarstvo u budućnosti od zloupotrebe.

U prijašnjem predavanju, nakon svih godina provedenih u inostranstvu, BiH ste nazvali svojim domom. Planirate li ikada vratiti se na ove prostore?

Iz rata sam izašao s iskustvom da ne planiram na jako duge staze. Ja nikada ta vrata nisam zatvorio, osjećam se potpuno kod kuće kad sam tu, ali sam naučio da se osjećam kod kuće na jako puno mjesta u svijetu. Sticajem prilika, živio sam u vrlo različitim podnebljima i moram reći da gdje god čovjek može da profesionalno funkcioniše, tu mu je kuća.

(DEPO PORTAL)