foto/ dramatrug i reditelj gradimir gojer

Premijerno izvedena ‘Kuća bez vrata’ u BKC TK: Pročitajte osvrt na predstavu Mustafe Sušića…

Kultura25.09.21, 10:26h

Premijerno izvedena ‘Kuća bez vrata’ u BKC TK: Pročitajte osvrt na predstavu Mustafe Sušića…
Sama činjenica da je BKC TK odlučio ovu godišnjicu obilježiti i pozorišnom predstavom u vlastitoj produkciji, govori nam koliko se ambiciozno ušlo u ovaj projekat


 
Predstava “Kuća bez vrata”, nastala u produkciji Bosanskog kulturnog centra Tuzlanskog kantona i partnera, premijerno je izvedena u petak pred tuzlanskom  publikom.

 

O predstavi  svoj osvrt je dao Mustafa Sušić

 

Sama činjenica da je BKC TK odlučio ovu godišnjicu obilježiti i pozorišnom predstavom u vlastitoj produkciji, govori nam koliko se ambiciozno ušlo u ovaj projekat. Kada tome dodamo još i to da je angažovan teatarski mag, Gradimir Gojer, da dramaturški orkestrira i režira ovaj projekat,  kod poznavaoca i onih koji aktivno prate umjetničke i kulturne sadržaje, budi se tračak nade za budućnost kulture i umjetnosti na ovim prostorima.

 

Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, bosanskohercegovački autori su usmjereni prema personalnim i kulturnim identitetima, što za autore predstavlja svojevrstan izazov da kroz medij književnosti pokušaju ponovo uspostaviti i pronaći vlastite izgubljene identitete, povijest i kulturu.Tada mladi Ibrišimović ulazi na velika vrata u našu književnost, koja tih godina doživljava svoj procvat i u prozi i u poeziji…

 

U vremenima silnih okupacija autohtone kulture BiH, koja je bila podvrgnuta uglavnom stranoj vladavini, često je bila potisnuta, te otvoreno omalovažavana u svrhu uzdizanja društvenih i kulturnih paradigmi okupatora. Kao odgovor na to pitanje veliki broj književnika, od kojih posebno treba isticati ime Nedžada Ibrišimovića, nastoje potvrditi bogatstvo autohtone kulture u nastojanju da prije svega obnove saznanja o bogatoj tradiciji koja je tendenciozno degradirana pod okupatorima i pod kulturnim okupatorima kroz vjekove.

 

Kroz djetinstvo i dječaštvo, pisac, kroz težak period svog života, počinje da traga za identitetom likova ne libeći se da u potrazi mijenja i svoj identitet u toku blistavog stvaralačkog rada. Ibrišimovićevo djelo „Nakaza i vila“ je očit primjer njegovog načina organizovanja traženja identiteta likova kojima se ova zbirka priča bavi. Uz ovo djelo je važno istaći da glavni likovi i struktura ovih priča upućuje na piščevo postmodernističko razumijevanje identiteta što je izraženo kroz bezimene osobe, čiji se identitet u ovom djelu nikada ne otkriva. Zapravo, identitet likova je prepušteno da otkriva sam čitalac.

 

Nažalost, naša javnost bez ikakvog utemeljenja miješa privatni život umjetnika sa profesionalnim, što dovodi nekada do neopisivo mučnih situacija u kojima se umjetnik ni kriv ni dužan nađe. Nedžadu Ibrišimoviću nikada niko nije mogao osporiti nesumnjivi dar, ma šta o njemu inače mislio. Apsurdi i nepravde su se ipak događali. Povremeno se družeći sa velikim piscem, sticao sam dojam da živi u nekoj  maglovitoj egzistenciji razapet između povremenih priznanja i nagrada njegovoj vrijednosti, a na drugoj strani podlom progonu u vidu “mahalanja” sa ciljem da se Ibrišimović predstavi kao nepouzdan i kao čovjek kojega treba izbjegavati. Neprocjenjivo blago, koje nam je ostavio u naslijeđe je dovoljan dokaz vrijednosti jednog od najvećih sinova Bosne i Hercegovine.

 

kuca-bez-vrata-2

 

Dramaturg i reditelj predstave „Kuća bez vrata“, Gradimir Gojer je režirao gotovo sve tekstove Nedžada Ibrišimovića i dobar dio svoje pozorišne karijere posvetio upravo ovom autoru. Dokaz je to da je Gojer veliki poznavalac Ibrišimovićevog djela, ali i neko ko je poštovalac ukupnog društveno-sociološkog bića Nedžadovog. Predstava koju je postavio na sceni BKC-a u Tuzli je u jednu ruku Gojerov hommage prijatelju kojega je iznimno poštovao. Gradimir, kao neprikosnoveni poznavalac dramaturgije poetskog teatra, je sa takvom mjerom napravio izbor tekstova, spajajući ih u cjelinu, da predstava u konačnici djeluje kao  san u kojemu se slike  smjenjuju od komičnih do tužnih. Od krupnog plana i detalja pa sve do ogromnog mozaika, koji nam samo pukne pred očima kao opšti plan, a svaka rečenica izvajana rukom Ibrišimovom lebdi dvoranom svom svojom snagom i ljepotom.

 

Kada je riječ o našem književnom jeziku, gotovo svakodnevno se susrećemo sa našim izražavanjem koje je oblikovano pisanom riječi, dok se  o javno izgovorenom rijetko šta kaže. Ne može onda da nas čudi što se susrećemo sa govornicima, bez obzira čime se oni bavili, i njihovoj neposvećenosti pažnji na koji način je rečeni tekst izgovoren. Činjenica je da se inače više govori i sluša nego što se piše i čita i da li treba da zanemarimo uticaj elektronskih medija na slušaoce izgovorene riječi.  Standard govorništva kod nas nije na visokom nivou i ovoj činjenici se ne pristupa dovoljno ozbiljno ni u institucijama kulture niti u javnom životu. U slučaju predstave „Kuća bez vrata“ u režiji Gradimira Gojera i Gojerov  pristup ovom problemu, kojem se treba posebno posvetiti, djeluje kao nešto što se niti jednog momenta nije delegiralo kao problem koji treba prevazilaziti u toku procesa. Ansambl ove predstave je fascinantan. Glumci su napravili hirurški precizan spoj sa scenografijom koja niti u jednom momentu njima ne predstavlja prepreku. Naprotiv, koriste maksimalno scenografiju u fenomenalno dizajniranom svjetlu, kao  sredstvo koje gledaoca postepeno uvodi u čaroban svijet umjetnosti Nedžada Ibrišimovića.

 

Giacomettijevska scenografija slikara i scenografa Harija Ejubovića omogućila je nesmetani prohod i zanimljiv mizanscen likova, koji su iskaz esencijalnog Ibrišimovićevog traganja u predjelima antiteatarskog i apsurdnog diskursa. Veoma je mali broj pisaca, o rediteljima da ne govorimo, koji su se hrabro zapućivali prostorima groteske, farse i antiteatra uopće. Ibrišimović se nije dao fascinirati Beckettovskom i Ioneskovskom filozofijom u teatru, ali je na tragu logike teatra apsurda i antiteatra ostvarivao krajnje dramatične situacije. Ono što dominira u predstavi Kuća bez vrata je pokušaj da se na scenu iznese potpuno zaboravljeni žanr pripovijedanja. Ekspresija koju glumački ansambl (Damir Mahmutović, Alisa Brkić, Damir Altumbabić, Samina Mujkanović i Faruk Uščuplić) donosi poštuje cjelovitost projekta, a ne zanemaruje individualne vrijednosti svakog pojedinca. Vrijedno je naglasiti da je u scenografiji Harija Ejubovića  primjetno oslanjanje na poznate motive, ali opet autentična izvedba scenografskog okvira daje jedinstven pečat ovoj predstavi.

 

Predstavu “Kuća bez vrata” sa podjednakom strašću upotpunjava kvalitetan rediteljev izbor muzike (Chopin, Rahmanjinov, Blagoje Bersa, Đelo Jusić).

 

Ovom predstavom BKC TK je zakoračio u prostore ozbiljnog traganja, pa bez obzira na krajnju recepciju predstave može se sa sigurnošću tvrditi da je Kuća bez vrata osvježenje, pa i stanoviti  “incident” u  “konfekcijskom” konceptu kreiranja repertoara  našeg  teatra  uopće.

 

Fotografije sa predstave pogledajte ovdje

 

(TIP/Foto: Jasmin Jatić, DEPO PORTAL/rm)



Komentari - Ukupno 0

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!