Potresna ispovijest poznate pjevačice

Severina progovorila o torturi: 'Bila sam žrtva Milana Popovića... Zabranio mi je svaki izlazak i opet nestao'

Showbizz16.09.21, 08:26h

Severina progovorila o torturi: 'Bila sam žrtva Milana Popovića... Zabranio mi je svaki izlazak i opet nestao'
Prva stvar koja me nadalje zgrozila bila je što je rekao da neće dopustiti da novinari slikaju dijete ako ne plate najmanje 50.000 eura. Zbog toga sam se iskrala iz rodilišta noću i smjestili smo se u stanu koji smo privremeno tada dijelili. Stan nas je dočekao izlijepljen plutom i „ukrašen“ crnim kamenjem da nas zaštiti od podzemnih voda, u skladu s njegovim praznovjerjem, ispričala je Severina

 

Severina Vučković, jedna od majki žrtava hrvatskog sustava koji primjenjuje tzv. teoriju otuđenja od roditelja u razgovoru za H-Alter detaljno opisuje mrežu institucija i ljudi koji su njenom majčinstvu godinama nanosili patnje. U glavnoj ulozi: Milan Popović. U ostalim ulogama: Gordana Buljan Flander, Milan Bandić, Ljubica Matijević Vrsaljko, Ratko Maček, Klemm Security, Gzim Redžepi, Slobodan Ljubičić Kikaš, Ivica Lovrić, Patrik Šegota, Romana Galić, Tea Golub, CZSS Maksimir i mnogi drugi.

 

Javna ste osoba, vrlo popularna, vaš privatni život je pomno praćen, pa je javnost tako pratila i vašu vezu s Milanom Popovićem. Mediji su tu vezu predstavljali bombastično, a i vi sami ste o tome pričali vrlo zaneseno. Kada i kako su počele nevolje?

 

Već od početka, ali to nisam shvaćala. Jako se razlikovao od svih koje sam do tada upoznala, i to mi je bilo zanimljivo. Ubrzo sam vidjela da mu je znanje oskudno, da puno toga ili ne zna ili ne želi reći, a ono što kaže da temelji na predrasudama i na praznovjerju. A najteže mi je palo to što sam shvatila da on izbjegava bliskost i da je okružen zidovima koje ne mogu preskočiti. Pogriješila sam što se nisam prije oprostila od njega. Nakon četiri mjeseca otkrila sam da sam trudna, što me je istovremeno obradovalo i zabrinulo. Obradovalo me jer sam željela biti majka, a prestrašilo jer sam razmišljala o spoznaji da nas dvoje pripadamo potpuno različitim svjetovima. Pitala sam se kako će taj čovjek koji ne pokazuje ni najmanje empatije, izbjegava bliskost, koji je krut i praznovjeran biti roditelj.

 

Kako će sve to djelovati na psihički rast i razvoj našeg djeteta? Unatoč svemu tome, počela sam se tješiti i zavaravati, kao i mnoge žene, da ću ga uspjeti promijeniti. I ovom prilikom željela bih poručiti ženama koje u ovome prepoznaju svoju vezu da odustanu od te zablude. Nitko nikoga ne može promijeniti, osim samoga sebe. Shvatila sam da sam ja samo njegov projekt. S druge strane, užasavala sam se pomisli da naše dijete raste bez oca. I te dvije moje strane su se izmjenjivale. Svjesnost i zablude. Zabluda je bila i to što sam ga opravdavala objašnjavajući sebi da je to posljedica njegova odrastanja, da je takav zato što je dijete razvedenih roditelja.

 

Zbog mojih godina liječnici su odlučili porod završiti carskim rezom, a on im je prijetio da će ih tužiti jer da se njegova djeca smiju rađati samo prirodnim putem. Sada sam svjesna koliko sam već ušla u ulogu njegove žrtve, prilagodila se zlostavljanju kao što to mnoge žene čine, jer sam se i dalje zavaravala da će ga rođenje djeteta promijeniti, da će snažno utjecati na njega u pozitivnom smislu. Vjerovala sam da će ga, uz moj napor, dijete motivirati da postane odgovoran roditelj i partner.

 

Što se događalo nakon što se dijete rodilo?

 

Prva stvar koja me nadalje zgrozila bila je što je rekao da neće dopustiti da novinari slikaju dijete ako ne plate najmanje 50.000 eura. Zbog toga sam se iskrala iz rodilišta noću i smjestili smo se u stanu koji smo privremeno tada dijelili. Stan nas je dočekao izlijepljen plutom i „ukrašen“ crnim kamenjem da nas zaštiti od podzemnih voda, u skladu s njegovim praznovjerjem. Govorio mi je da on nije čovjek koji pristaje na kompromise. Pojavio se s liječnicom kineske medicine. U skladu s njenim mišljenjem, naredio mi je da četrdeset dana budem s djetetom kod kuće i zabranio svaki izlazak. I opet nestao.

 

Nakon četrdeset dana se pojavio i odveo nas u Beograd, gdje će mi se samo pojačati sve ono što već osjećam. Ali ja još uvijek, kao žrtva zlostavljanja, gajim nadu u njegovu promjenu. Vrijeme je pravoslavnog Uskrsa, uključujem se u pripremu proslave i, da bih pokazala svoju silnu želju da se zbližimo, okupljam njegovu raštrkanu obitelj, njegove gatare da mu ugodim, ali on je zbog toga sve više bijesan. Sljedeće jutro on nestaje. Ostajem sama i dojim dijete puna straha da ne pogriješim i ne poremetim njegov raspored u stanu jer na svaku takvu mogućnost imam iskustvo da on pobjesni. Dolazim k sebi. Ne želim živjeti u strahu s čovjekom koji nema osjećaj za mene niti za dijete i šaljem mu poruku da moramo razgovarati o budućnosti našeg djeteta, a on mi odgovara da sam o tome trebala prije razmišljati, prije nego što sam otvorila svoja pogana usta. Vraćam se u Zagreb.

 

Dijete ima dva mjeseca, moja tjeskoba sve više raste kao i bol pri pomisli da dijete raste bez oca. Vodila sam unutarnje monologe, uvjeravala sebe i dalje da je promjena moguća, propitivala se je li u pitanju moj ego, jesam li ja dovoljno dobra za njega. Kasnije sam shvatila da je to tipično za žrtve nasilja. On je prekinuo svaki kontakt sa mnom, pa time i s djetetom, nije mi odgovarao niti na pozive niti na poruke. Pozivala sam ga da dođe vidjeti dijete, molila ga da dođe na krštenje djeteta u Rijeku. Mjeseci su prolazili. I dalje sam pokušavala potaknuti emocije kod njega, izvještavala ga kada je djetetu izrastao prvi zub, izražavala žaljenje što nije bio s njim kada je prohodao i izgovorio prvu riječ. Na sve to on uopće nije odgovarao.

 

I kada sam u listopadu, poslije krštenja Aleksandra, na kojem se nije pojavio, vidjela da na televiziji priča o meni i našem djetetu kao da nam cvjetaju ruže, shvatila sam da je njemu samo bitno ostaviti dojam. Gotovo dva mjeseca kasnije poslom dolazim u Beograd. Dijete je imalo devet mjeseci, a tatu je do tada vidjelo samo nekoliko puta. Unatoč svemu, bila sam sretna da se sretnu jer ako je itko pobornik ravnopravnog roditeljstva, to sam bila ja. I svaka sitnica s njegove strane kod mene je budila nadu da će Aleksandar rasti i uz oca. Tada još nisam znala da će kasnije iznijeti svoje mišljenje na sudu kako djetetu nije potrebno prisustvo oca do njegove prve godine života.

 

S obzirom na očevo potpuno zanemarivanje djeteta do prve godine života, što ste poduzeli?

 

Moram priznati, ništa. I dalje sam se klackala između razuma koji mi je govorio da trebam kroz sustav riješiti tu situaciju i iluzije da ću se s njim dogovoriti i da nećemo traumatizirati dijete našim neslaganjima. Onda mi je napisao ono javno ljubavno pismo, i opet sam povjerovala u svoje iluzije. Stalno sam ga opravdavala u silnoj želji da dijete ima oca. Kad god bi se javio i htio vidjeti dijete, ja sam mu tu omogućavala s radošću i nadom da će to potaknuti stvari među nama nabolje. S tim na umu, u proljeće 2013. prihvaćam otići s djetetom k njemu na Cipar. Taj boravak nije uspio pomiriti naše razlike unatoč mojim očekivanjima. Bio je ispunjen teškim svađama i njegovim ponižavanjem. Zbog radnih obaveza sam morala u Dubrovnik, a dijete ostaje na Cipru s njim i mojom mamom. Tri dana kasnije on dolazi s djetetom u Dubrovnik i prijeti mi da će mi ga oduzeti, uništiti mi život, uzeti glasnogovornicu za medije. Tada prvi put spominje samostalno skrbništvo i vidim sve jasnije na što je on sve spreman. Paralizirana od straha da bi ga mogao zauvijek odvesti u Srbiju nisam se suglasila da dijete odvede na sedam dana s putovnicom koju je tražio. Ponudila sam mu da dođe u Split i tamo bude s djetetom, koliko god dugo želi. On je to odbio.

 

Ostatak intervjua čitajte na h-alter.org.

 

(DEPO PORTAL/md)

 

 



Komentari - Ukupno 29

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još