KAD ZNAKOVI STAROSTI POKUCAJU NA VRATA

Zbog njegove primjedbe otišla je ‘pod nož‘, unakazila se i upropastila svoj život: Zadnje riječi bile su joj ove...

ŽENA iN15.09.21, 18:08h

Zbog njegove primjedbe otišla je ‘pod nož‘, unakazila se i upropastila svoj život: Zadnje riječi bile su joj ove...
Jesam li zbog tebe ili zbog sebe otišla pod nož čim su znakovi starosti pokucali na vrata? Onaj prvi zarez na mom licu, kapi krvi na skalpelu, bio je pokora, dragi moj, što sam shvatila tek kad sam živa lutka postala. Ne, ne, ne … ti ne možeš biti kriv. Krivnja je na mojim obrazima, na suzi pokraj oka

 

Izvor: Živim.hr
Piše: Vera Čudina

 


Ako me nemaš namjeru voljeti kada ostarim, nemoj me ni voljeti. Ako me ostaviš da puzim, zato što ne mogu više hodati, nisi nikad pripadao meni. Ako ću zbog tebe ispuštati tužne krikove, usamljeno gledati u naše prozore koje ću jedva vidjeti zbog mrene u očima, prostor našeg bivanja bio je isprazan, a namještaj višak. Fotografije iz prošlosti tek zidovima nešto znače, jer sve ono što je u albumu ostalo, kao otisci na licu naše mladosti pokriti će prašina starog ormara.


Jednom će doći i taj dan kada će bore svjedočiti koliko smo uzimali, koliko davali, koga zadržali u svojim mislima, kome dopustili da ode bez pozdrava … Pitanja naših usana unutra će ostati zalijepljena, jer ćemo u svemu usporiti, moja dugogodišnja ljubavi. Važno je da ti ime upamtim. Kroz njega ću disati, kroz njega ću preostale minute brojiti.


Je li vrijeme bilo nemoralno, etički neprikladno ili je estetika pokvarila sliku vremena, a njezina primjena stavila bliskost u zaborav? Pozadina svega uvijek je u nama, zato ostani u meni ako mi se zamuti sjećanje, ako te podsjetim na isušeno jezero, ako više ne budem znala ni kada sam rođena. Poljubi me u sijede trepavice, da mi čežnja ostane na njima kao potvrda ispod mahovine, dok mirno budem spavala u naručju bez uvjeta, slobodna od svih strahova da ću ikada biti napuštena.


Ne oklijevaj, dok prilaziš mom krevetu, ne prikloni izgledu. I kosturi i meso ljubavi su uvijek 'jestivi'. Razmisli, dok vrijeme na tvojoj strani stoji što nas je spojilo. Potpis u instituciji ili...


Taj 'ili' uvijek je stajao između nas kao prazan svjetionik. Vratiš li sate unatrag, bit ćeš bezličan, umoran od očekivanja poražen prije svitanja. Strah od života ne može biti tvoj saveznik, osim ako na ležaju od slame nisi za ruku držao neprijatelja dok si zvijezde promatrao.


Jesam li zbog tebe ili zbog sebe otišla pod nož čim su znakovi starosti pokucali na vrata? Onaj prvi zarez na mom licu, kapi krvi na skalpelu, bio je pokora, dragi moj, što sam shvatila tek kad sam živa lutka postala. Ne, ne, ne … ti ne možeš biti kriv. Krivnja je na mojim obrazima, na suzi pokraj oka.


Spuštam vjeđe, razbijam sva ogledala u kući, pomičem granice svoje ludosti. Ma tko je promjenom izgleda uspio prekriti svoje duševno nezadovoljstvo? Tko je tako sreću kupio, tko je zbog toga u prolazu životu prestao biti? Je li život trivijalna poezija ako se ljubav u starosti izgubi zbog izgleda?


Da sam na to bila prisiljena zbog opekline ili nesreće, razumjela bih sebe, razumjela bih i tebe dok si s ushićenjem u moju promjenu gledao. Oboje smo bili nevjerni prema sebi, oboje smo zalutali u pustinji. Oboje smo nestali u trenu, od trenutka kad me nisi zaustavio, kad se nisam zaustavila.


Jesam li bila boem po tom pitanju, jesam li željela biti lutka u izlogu na koju bi stavljala krpice, obula cipele, torbicu bez ogrebotine s potpisom majstora lažne idile ili … Čim ponavljam 'ili' otkrivam nesigurnost sebe u sebe, sebe u tebe. S obzirom na to da me nisi zaustavio, da se nisam zaustavila, jesmo li vodili pravi ili izobličen život?


Znaš, tko unakazi vanjsku prirodu vlastitog mu bića, nemoj ga žaliti, a sebi oprosti u ime ljubavi u koju smo oboje sumnjali.


Što ih je nakon tog potpisa promijenilo


Ilea je obožavala pisati pjesme u prozi, jer dok ih je pisala sebi je stvarala mogućnost propitivanja o smislu života. Jesu li vanjske slike one koje upijamo, ta pitka voda bez koje ne možemo? Ili one upijaju nas, pa pod njihovim okriljem učinimo nešto nepromišljeno.


Uvijek se pitala zašto sumnjati u savršenstvo, jer tko odvaja lijepo od ružnog samo zato što mu ogledalo ili drugi opisuju sliku o njemu, može se podvesti pod osobu upitnih razmišljanja. Njezina poezija u prozi kojom se slučajno ili namjerno poslužila i u običnom razgovoru, nije prošla nezapaženo niti je ostala na policama u obliku rukopisa. Oživjela je u knjigama, primila nagradu.


Nastavak teksta čitajte ovdje.

 

(DEPO PORTAL/ad)



Komentari - Ukupno 4

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!