Preuzeto sa bloga upoznajtesvijetokonas.com

Agresija na Bosnu i Hercegovinu (1992/95.) je vođena na dogovornoj ideji o Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj, a perfidno planirano mobiliziranje puka je počelo na Kosovu kao općenitom simbolu historijskog sukoba kršćana i muslimana. Mnoge zemlje se takođe odmah uključuju u podjelu Bosne i Hercegovine, tako da smo često viđali slike tzv. časa anatomije sa Tuđmanom, Miloševićem, Ovenom, Stoltenbergom i Karadžićem nad kartom Bosne.

Akademik Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) Vladimir Dedijer u predgovoru knjige Genocid nad Muslimanima 1941-1945., koju je napisao zajedno sa kolegom akademikom SANU, Antunom Miletićem (Svjetlost Sarajevo 1990.), navodi da je Raselov sud (sud koji su osnovali filozofi Bertrand Rusell i Jean-Paul Sartr) prihvatio njegove činjenice da je zločin genocida otpočeo još u vrijeme prvih riječnih civilizacija. U predgovoru svoje knjige Vatikan i Jasenovac, Dedijer ističe činjenicu da nema ni jedne vjerske organizacije, institucije, koja tokom historije nije vršila zločine genocida. U svakom zločinu, pa tako i u zločinu genocida, bitna je namjera zločina.

Holokaust i genocidi na teritoriji Bosne i Hercegovine u toku Drugog svjetskog rata su dokumentirani i prikupljeni dokazi izvršenih zločina nad stanovnicima jevrejske, pravoslavne i muslimanske vjere su dati u mnogim slučajevima po imenu i prezimenu. Pa ipak, nakon pola stoljeća, genocid u Bosni i Hercegovini se ponovio. Kako je to moguće?

Kako je to Njemačka uspjela da doživi katarzu i civilizacijsku renesansu nakon Drugog svjetskog rata, a režim ex-Jugoslavije to nije uspio? Nije li to zato što su režimi obje ex-Jugoslavije učestvovali nekažnjeno u stogodišnjim masovnim poslijeratnim zločinima, prisilnim preseljavanjima i protjerivanjima naroda. Američki orijentalista sa Harvarda Andreas Riedlmayer koji je nakon posljednjeg rata četiri puta svjedočio u Haagu je dokazao da se prekrajanje historije na Zapadnom Balkanu pokazalo ekstremno uspješnim. Spriječiti da historija ostane prekrojena je teška i neravnopravna bitka, ali jedina moguća.

Kako je to Njemačka uspjela da doživi katarzu i civilizacijsku renesansu nakon Drugog svjetskog rata, a režim ex-Jugoslavije to nije uspio? Nije li to zato što su režimi obje ex-Jugoslavije učestvovali nekažnjeno u stogodišnjim masovnim poslijeratnim zločinima, prisilnim preseljavanjima i protjerivanjima naroda?

Nema tačnih podataka o ukupno izgnanim evropskim manjinama iz Bosne i Hercegovine odmah nakon Prvog svjetskog rata, ali se većina historičara slaže da se radi o broju oko 60 do 70 hiljada ljudi. Dostupni podaci govore da novi činovnici nisu ni krili da je jedan od važnih razloga gubitka prava glasa i izgona stranaca bio „nedostatak stambenog prostora“. U prostrane stanove bogatih Jevreja, Nijemaca, Čeha… useljavaju se oficiri i drugi.

Fra Marijan Oršolić je zabilježio da njemačka priča počinje u srednjovjekovnoj Bosni kada (na poticaj bosanskih banova i kraljeva) masovno stižu saski rudari (Sase kod Srebrenice, Sase kod Vareša, Saski Do kod Prijedora, Sasina, Saski potok…). Prvo zabilježeno ime Fojnice nalazimo u kupoprodajnom ugovoru (1365.) Hansa Sasinovića koji Dubrovniku prodaje posjed u blizini Fojnice. Hans je više puta putovao u Dubrovnik kao izaslanik kralja Tvrtka I. U Fojnici se spominju posebna saska vijeća (Curia Teutonicorum), a prvi poglavar uspostavljene franjevačke Bosanske vikarije (1339-1340.) je saski fra Peregrin Saksonac. Poznato je i ime dominikanca Johannesa Teutonicusa Wildeshausena, biskupa u Bosni…

„Iseljavanje Nijemaca potiču i nacisti u Drugom svjetskom ratu (1942.) kada organizirano iseljavaju 17.360 potomaka Nijemaca iz Bosne i Hercegovine u Litzmannstad u Poljskoj, gdje su trebali igrati ulogu farmera-vojnika-krajišnika na granici sa SSSR-om“, (Fra Marijan Oršolić, esej Nijemci, nastavak priče o „Životu u sjeni konstitutivnih naroda“).

Nakon Drugog svjetskog rata u tadašnjoj FNR Jugoslaviji Nijemci su deportirani u radne logore i ostajali su bez imovine. Procjenjuje se da je u tom vremenu sa prostora ex. Jugoslavije na razne načine nestalo preko 1,2 miliona Jevreja, Italijana, Nijemaca i Mađara.

Nepravda nad Bošnjacima se nastavila i nakon Drugog svjetskog rata kada su u kuće i imanja protjeranih, obespravljenih ili ubijenih navedenih nacionalnih manjina od Vojvodine, Dalmacije (Zadar), Istre… naseljavani seoski stanovnici Hrvatske zagore, Hercegovine i posebno Crne Gore...

U prvim danima (1918.) uspostavljene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, seljaci su svu zemlju koju su držali u najmu proglasili svojom i nastala je pljačka i otimanje „turske“ zemlje, ubijanja zemljoposjednika, paljenje begovskih čardaka, hambara… i unošenja straha. Te otimačine (uglavnom muslimanske ali i hrvatske i srpske zemlje) su ubrzo legalizirane sramnom Agrarnom reformom (1919-1920.) kojom se država obavezala da isplati obeštećenje, po kriminalno niskoj cijeni, dotadašnjim vlasnicima u državnim obveznicama (nešto kao poslijeratni certifikati), koje nikada nisu realizirane jer je isplaćeno samo 10% od kmetovskog zemljišta i 5% od begluka (slobodnih prostora). „Ovdje je potrebno napomenuti da status kmeta bezemljaša (serf) kojih je bilo svega 4,19% od ukupne populacije stanovništva u Bosni i Hercegovini, po osmanskom pravnom okviru za razliku od ostale Evrope,  nije nikada postojao, već zakupac-najamnik (customary tenant)“ – (Bakir Tanović, Ko je vlasnik BiH, EMINEX Zagreb, 1995.).

Nepravda nad Bošnjacima se nastavila i nakon Drugog svjetskog rata kada su u kuće i imanja protjeranih, obespravljenih ili ubijenih navedenih nacionalnih manjina od Vojvodine, Dalmacije (Zadar), Istre… naseljavani seoski stanovnici Hrvatske zagore, Hercegovine i posebno Crne Gore (u kojoj se tako mijenjala etnička slika), isključivo pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti, što je zabilježeno i u čuvenom filmu Vlak bez voznog reda. Tako se moglo dogoditi da jedna seoska katolička ili pravoslavna porodica učestvuje dva do tri puta u raspodjeli posjeda, odnosno raspodjeli državne pljačke.

Tako se završila jevrejska, mađarska, njemačka i italijanska priča autohtonih stanovnika ex-Jugoslavije, čiji je dio bila i Bosna i Hercegovina, a započelo konačno rješenje bošnjačke (muslimanske) priče (ratom 1992/95. i hibridnim ratom do danas). Ovaj put bošnjačka priča ujedno znači i uništenje tragova postojanja Bosne i Hercegovine.    

Već smo zabilježili da je Bosna i Hercegovina prema podacima UNDESA (2018.) sa stopom migracije (1991-2018.) od 49,5% u samom neslavnom vrhu zemalja svijeta. Umjesto oko 5,5 miliona stanovnika koje bi trebalo biti u odnosu na popis iz 1991. godine, Bosna i Hercegovina ima 2,732 miliona stanovnika (2018.), sa razorenom privrednom i saobraćajnom infrastrukturom, u sva tri etnička feuda, koja se obnavlja „brzinom puža“ – konstatacija njemačke kancelarke Merkel. Raspoloživi podaci pokazuju da je demografska katastrofa i u drugim zemljama ex-Jugoslavije plus Albanija zastrašujućih razmjera. Ko želi puste zemlje na istoku Evrope?

Nikoga za sada nije potrebno uklanjati već primijeniti poznatu američku metodu. Ući u kriminalne tokove novca političkih aktera, uhvatiti ih među noge i vući tamo gdje je to potrebno

Multikulturna Bosna i Hercegovina je kroz historiju dokazala da u vremenima „kada je Bosna bila svoja“ može biti najuspješnija u regionu pa i na Balkanu. U posljednji agresivni rat (1992/95.) je ušla kao jedina zemlja (Republika) na Balkanu u privrednom prosjeku (GDP) Evropske unije. Bosna i Hercegovina umjesto nametnutog ratnog status quo-a i poprišta, mjesta nadmetanja malih i velikih sila, mora da bude „tvrd orah“, odnosno kulturni projekat?

Režimi zemalja Istočne Evrope (sa odnedavno izuzetkom Rumunije) se nalaze duboko ispod prosjeka stepena korupcije u Evropi, a i na toj listi je režim Bosne i Hercegovine pri samom dnu zajedno sa Kosovom i Sjevernom Makedonijom. Razlika od drugih u regionu je da u Bosni i Hercegovini postoji pravni okvir za međunarodnu kontrolu i intervenciju koji je, kako je primijetio njemački politički analitičar Kurt Bassuener, iz praktičnih ili nekih drugih razloga protiv građana BiH, koristeći famoznu mantru – sigurnost. Bassuener je nedavno odbranio doktorsku disertaciju pod nazivom „Mirovni karteli: Internacionalno posredovanje u podjeli moći i vječna oligarhija u BiH i Sjevernoj Makedoniji“.

Praktična iskustva već postoje. Nikoga za sada nije potrebno uklanjati već primijeniti poznatu američku metodu. Ući u kriminalne tokove novca političkih aktera, uhvatiti ih među noge i vući tamo gdje je to potrebno. Čini se da bi metoda mogla biti efikasna i dugoročna u obuzdavanju autokratskih korumpiranih režima i politiziranih vjerskih zajednica. Dugoročni civilizacijski zadatak Njemačke i SAD u našem regionu je uspostavljanje pravnog okvira koji će zaustaviti stogodišnju nekažnjenu pljačku imovine svih naroda u zemljama Zapadnog Balkana i ukinuti državnu hajdučiju i mantru da se pljačka isplati.  

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook