Općepoznata je stvar da je Afganistan zemlja kojom su prolazili i harali je najveći osvajači antičkoga i modernoga svijeta: od Aleksandra Makedonskog, koji bijaše najveći osvajač antičkoga svijeta, pa do Velike Britanije u moderno doba, Sovjetskog Saveza, potom SAD. Dakle, ta zemlja ima gotovo tragičnu sudbinu, dostojnu najvećih epova.

Svijet je zapanjen brzinom kojom su talibani oslobodili zemlju nakon najavljenog povlačenja američkih snaga iz Afganistana. Razloga za tako brzo oslobodilačko napredovanje ima više, a među njima je svakako izuzetna motivacija koju su talibani imali za oslobađanje od strane okupacije. Ne zaboravimo da je SSSR tokom decenijske okupacije povremeno imao u Afganistanu i više od 260.000 vojnika, pored silne tehnike i najmodernije logistike, da je bio instalirao u cijeloj zemlji komunistički nastavnički kadar po školama, a komunizam je nekompatibilan većinskoj i tradicionalno muslimanskoj zemlji.

Talibane je stvorila ta okupacija. Ne smije se zaboraviti, dakle, da su talibani produkt strane okupacije! Nakon povlačenja SSSR, ostala je njegova infrastruktura i ojačao je vrlo raširen banditizam koji se ispoljavao, između ostaloga, u masovnim silovanjima žena, a u islamskim društvima silovanje žene je najveći mogući zločin i poniženje.

Mudar ratnik neće ponižavati pobijeđenoga jer ponižavanjem pobijeđeni stiče najveći motiv kojeg nije moguće pobijediti. To se dogodilo u Afganistanu. Kao odgovor na masovna silovanja, mula Omer je mobilizirao talibane, a to su učenici srednjih škola, medresa, koji su bili izuzetno motivirani. („Talib“ na arapskom je i student i učenik općenito, a „talib“ znači „onaj koji traži“, pri čemu se misli na „tragaoca za znanjem“.) Dominantni su postali na Jugu, među Paštunima koji čine oko 50% ukupnog stanovništva.
(Šta reći, na primjer, o tome da su saveznički vojnici, poražavajući Njemačku u Drugom svjetskom ratu, silovali preko dva miliona Njemica?!)

Mudar ratnik neće ponižavati pobijeđenoga jer ponižavanjem pobijeđeni stiče najveći motiv kojeg nije moguće pobijediti. To se dogodilo u Afganistanu. Kao odgovor na masovna silovanja, mula Omer je mobilizirao talibane

Talibani su bili vrlo radikalni i istovremeno retrogradni u svome shvaćanju islama i šerijata. Tek treba vidjeti da li su u tom pogledu evoluirali. Njihovo razumijevanje i prakticiranje šerijata nije prihvatljivo jer je u mnoštvu aspekata krajnje restriktivno i time je u sukobu sa bićem islama. Kur'an predupređuje svako vjersko nasilje, ili nasilje u ime vjere, ajetom koji i naša ulema uglavnom ne prevodi sasvim adekvatno: „Nema prisile u vjeri“, ali arabisti znaju da je u izvorniku upotrijebljena tzv. apsolutna negacija u ovom ajetu pa je njegov adekvatan prijevod sadržan u kategoričnosti: “Nema baš nikakve prisile u vjeri!“ (2:256). Talibani to previđaju.

Pojavljivanje talibana i njihovo oslobađanje zemlje najprije od jedne pa potom i od duge najveće sile modernoga svijeta zbiva se u kontekstu rastuće islamofobije globalno pa se time u velikoj mjeri određuje i medijsko predstavljanje talibana u svijetu: oni se nastoje satanizirati što je moguće više. Tako možemo vidjeti ovih dana po društvenim mrežama stravične video linkove masovnih smaknuća zarobljenika pucnjima u potiljak, javnih smaknuća čak i žena i sl. No, pažljivim gledanjem snimaka može se nedvojbeno otkriti da su to egzekucije ISIL-a u Siriji, koje se sada u društvenim mrežama podmeću talibanima.

Dakle, iako talibani, kakve smo poznavali do sada, daju dovoljno argumenata za krivo poimanje i prakticiranje islama, islamofobija će na svjetskom nivou i u njihovom slučaju sve iskoristiti za sataniziranje islama.

Pojavljivanje talibana i njihovo oslobađanje zemlje najprije od jedne pa potom i od duge najveće sile modernoga svijeta zbiva se u kontekstu rastuće islamofobije globalno pa se time u velikoj mjeri određuje i medijsko predstavljanje talibana u svijetu: oni se nastoje satanizirati što je moguće više

Tome narodu Zapad naprosto treba da prepusti uređenje društva onako kako oni misle da ga treba urediti, jer se pokazalo kontraproduktivnim ratničko nametanje standarda zapadnoga tipa. Ne može se u Afganistanu (i ne samo u njemu) uvesti, recimo, demokratija britanskoga tipa.

Ovih dana svjedoci smo jednome epohalnom i globalno značajnom događaju, a to je povlačenje NATO snaga, odnosno snaga SAD, nakon dvadesetogodišnje okupacije. Povlačenje snaga SAD moguće je posmatrati iz više aspekata budući da je riječ o vrlo složenom geostrateškom potezu, ali ja ću se ovom prilikom usredsrediti tek na jedan od aspekata.
Mnogi ljudi u SAD i u svijetu smatraju da je ovo povlačenje iz Afganistana debakl, da je sramni poraz Amerike i sl. Istina je da se nakon dvadesetogodišnjeg prisustva u Afganistanu povlačenje može smatrati jednom vrstom poraza, ali vjerujem da je potpuno razložno posmatrati ovo i drukčijom optikom.

Naime, ovaj potez američkog predsjednika Bidena smatram izuzetno značajnim i mudrim državničkim potezom – toliko da bi se on mogao pretvoriti u jednu vrstu pobjede, ako se takva Bidenova orijentacija izvede do kraja. To je ozbiljna mogućnost da se „poraz“ pretvori u pobjedu. Naime, povlačenje iz Afganistana treba posmatrati zajedno s povlačenjem iz jedne druge arapske zemlje u kojoj SAD nisu postigle zadani cilj, a to je Irak. Ta dva uzmicanja imaju isti učinak po ugled predsjednika Bidena i pozicioniranje SAD prema muslimanskome svijetu, jer se događaju gotovo istovremeno, u administraciji istog predsjednika.

Naime, Bidenovi prethodnici (posebno Bush i Trump) učinili su sve što su mogli da bi antagonizirali SAD i muslimanski svijet, naročito ratovima u Iraku i Afganistanu. Istovremenim povlačenjem, Biden bi mogao steći važnu naklonost muslimanskoga svijeta; mogao bi dovesti do relaksacije odnosa između toga svijeta i SAD. Suvišno je naglašavati koliko bi to bilo dragocjeno za naš svijet općenito a koji jest u nepodnošljivim tenzijama. Ukoliko bi Biden još preduzeo energične i konstruktivne korake i u BiH, bila bi još uspješnija relaksacija o kojoj je ovdje riječ.

Ovaj potez američkog predsjednika Bidena smatram izuzetno značajnim i mudrim državničkim potezom – toliko da bi se on mogao pretvoriti u jednu vrstu pobjede, ako se takva Bidenova orijentacija izvede do kraja

Bilo kako bilo, i povlačenjem iz ove dvije zemlje – jer se ispostavilo da je tzv. pobjeda nemoguća – predsjednik Biden pokazuje kako je u stanju povući velike poteze suprotne njegovim neposrednim prethodnicima koji su bezglavo srljali u destrukciju na globalnom nivou.

No, u vezi s perspektivnom Bidenove spoljne politike postoji jedno moguće i značajno ograničenje, kao prijetnja njegovoj orijentaciji koja je u ovome času pozitivna. Naime, čini se da se u nas ne posvećuje pažnja činjenici da u SAD danas ima više od 40 miliona evangelističkih fundamentalista koji su izuzetno organizirani, moćni, koji imaju ogroman utjecaj u medijima, u politici i td. Oni su, nažalost, fanatično uvjereni da je islam njihov najveći neprijatelj. Tu je temeljni problem u određivanju američke spoljne politike prema muslimanskom svijetu. Zato će krajnji domašaji ovih pozitivnih poteza predsjednika Bidena zavisiti i od akcija evangelističkih fundamentalista u SAD.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.
 

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook