Željko Komšić nije reagirao na činjenicu da je UDBA na najboljem putu da 2010. usred Sarajeva orobi Crkvu kao najviši državni dužnosnik, a ni kao Hrvat - već (samo) kao Sarajlija

Kardinal se Puljić, prenose mediji, nemalo iznenadio kada mu se na vijest kako će ga 17. studenoga deložirati iz dijela rezidencije javio samo Željko Komšić. A ne, primjerice, oni što (tek) od ranih devedesetih uglavnom teatralno žure k misi, poput Dragana Čovića. Razloga za iznenađenje, međutim, nema. U (zločinu) donošenja spornoga zakona koji je, evo, omogućio skandalozan rasplet slučaja što, zapravo, traje otkako su komunisti, "u ime naroda", instalirali udbaškog špiclova pod kardinalov krov, vrlo su aktivno sudjelovali i hrvatski dužnosnici. Kao što je to, uostalom, u Oslobođenju već konstatirao tajnik Vrhbosanske nadbiskupije Ivo Tomašević. A tu, dakako, Komšić ni luk jeo, ni UDBU (o)mirisao - kao neki njegovi pravovjerni prethodnici u hrvatskoj fotelji bh. Predsjedništva!

Riječ  je, treba li uopće, petnaest godina poslije Daytona napominjati, o senatorima iz uglavnom južnoga dijela Bosne i Hercegovine, gdje su ranih devedesetih - po napucima iz zagrebačkih Predsjedničkih dvora - sarajevski Hrvati anatemirani za vjeke vjekova. Pa, zar nije u onoj najmračnijoj fazi poglavnika iz Gruda Mate Bobana, i sam kardinal kršten Alijinim Hrvatom!

Ta navada da se, dakle, u stolnom gradu, ili, pak, još južnije (a tim i tužnije) u Širokom Brijegu atestiraju Hrvati, aktualna je i danas. A tu, uz već apsolviranog - svugdje osim u Hercegovinu ljutoj - slučaja Komšić, ni vrhbosanski nadbiskup ne stoji baš najbolje. Štoviše, hadezeovska je politika  ignorirala Crkvu kada je predlagala regionalizaciju BiH, pri čemu bi nacionalni kriterij bio (tek) jedan - OD. Danas kada, uz sufliranje Milorada Dodika, Čović promovira treći entitet, jasno je zašto se, na spomen regionalizacije, stožernik ponašao kao da ga je Bog u šumu okrenuo. Baš kao što nikoga ne treba čuditi ni to što iz Mostara nema reakcije na kamenovanje samostana Sestara milosrdnica u Topoli kod Gradiške, kojim su eresovski vandali obilježili Dan mrtvih.

Čović & sljedba otpisali su Srpsku, baš kao i Sarajevo, pa, ma što (im) se dogodilo - njih se ne dotiče. Što, u biti, svjedoči kako je krug opisan; sarajevski i bosanski Hrvati su vraćeni u rane devedesete. Mislim zato kako Željko Komšić nije reagirao na činjenicu da je UDBA na najboljem putu da 2010. usred Sarajeva orobi Crkvu kao najviši državni dužnosnik, a ni kao Hrvat. Vjerujem, naime, da se oglasio kao građanin ovoga grada, koji, budući je ovdje rođen, razumije koliko je ovaj slučaj, zapravo, upozoravajući. Čime je, u biti, podijelio razmišljanja sugrađana koje su ovim povodom anketirale brojne televizije. Jasno, neće Komšić zvati sutkinju Alisu Numić koja je svojom presudom potvrdila onu zlokobnu da je UDBA naša sudba, niti to Puljić od njega očekuje.

Mada, nekako mislim kako nam je dosta što živimo u zemlji čuda, a da bi nam još i ova Alisa život komplicirala. Josip Vričko/Oslobođenje/DEPO/a.k.