'Rano ujutro u nedjelju krenula sam prema sveučilištu na predavanje kada me presrela grupa djevojaka koja je trčala iz studentskog doma. Pitala sam ih što se događa, a jedna mi je kazala da ih je policija evakuirala jer su talibani stigli u Kabul i da će pretući svaku ženu koja ne nosi burku', počela je svoju priču neimenovana studentica iz Kabula za Guardian opisujući jučerašnji dan kada su talibani osvojili glavni grad Afganistana.

'Htjele smo otići svojim kućama, no nismo mogle koristiti javni prijevoz. Vozači nas nisu htjeli pustiti u svoje automobile jer nisu željeli preuzeti odgovornost zbog prevoza žena. Još je gore bilo djevojkama iz doma, koje žive izvan Kabula. Bile su prestravljene i nisu znale kuda da krenu.

U međuvremenu, muškarci koji su stajali okolo su im se ismijavali, smijući se teroru.

- Idite staviti burku - jedan nam je povikao.

- Ovo vam je zadnji dan na ulicama - kazao je drugi.

- Oženit ću vas četiri u jednom danu - dodao je treći.

Vladini uredi su se zatvorili, a moja sestra trčala je kilometrima kako bi stigla na drugu stranu grada do svoje kuće.

- Ugasila sam svoj računar uz pomoć kojeg sam služila svom narodu pune četiri godine. Napustila sam svoj ured u suzama i rekla zbogom svojim kolegama. Znam da mi je ovo bio zadnji dan na poslu - kazala je.

Gotovo simultano sam završila dva najbolja fakulteta u Afganistanu. Trebala sam diplomirati u novembru na Američkom univerzitetu u Afganistanu i Univerzitetu u Kabulu, no jutros se sve srušilo pred mojim očima.

Skrivanje dokumenata

Radila sam toliko dana i noći kako bih postala osoba koja sam danas, a jutros, kada sam napokon došla kući, prva stvar koju smo moje sestre i ja učinile jest sakrile svoje lične karte, diplome i certifikate. Razarajuće je to. Zašto bi skrivale stvari na koje bi trebale biti ponosne? U Afganistanu nam više nije dopušteno da budemo osobe koje jesmo.

Kao žena, osjećam se žrtvom političkog rata koji su započeli muškarci. Osjećam da se više ne mogu glasno smijati, da više ne mogu slušati omiljenu muziku, da se ne mogu sastajati s prijateljima u omiljenom kafiću, nositi najdražu žutu haljinu ili ružičasti ruž. I više ne mogu ići na posao niti završiti fakultet, za što sam se godinama trudila.

Danas, na putu kući, projurila sam pored salona ljepote gdje sam prije išla na manikuru. Izlog na kojem su bile fotografije djevojaka preko noći je prekrečen.

Jedino što sam mogla vidjeti oko sebe bila su prestravljena lica žena i ružna lica ženomrzaca, koji ne vole da se žene školuju, rade i budu slobodne. Najviše su me pogodili oni koji su izgledali sretno i ismijavali se. Umjesto da stanu na našu stranu, stali su na stranu talibana i tako im dali još veću moć.

Kao siroče plela sam tepihe kako bih zaradila za školovanje. Suočila sam se s brojnim finansijskim izazovima, no imala sam puno planova za svoju budućnost. Nisam očekivala da će ovako sve završiti.

Sada mi se čini da ću morati spaliti sve što sam postigla u svoje 24 godine života. Imati bilo kakvu nagradu s Američkog univerziteta je riskantno, čak i ako ih zadržimo nećemo ih moći koristiti. Nema posla za nas u Afganistanu.

Uništeni snovi

Kada su posljednjih dana gradovi padali jedan za drugim, samo sam razmišljala o svojim djevojačkim snovima. Moje sestre i ja nismo noćima spavale, prisjećale smo se priča koje nam je majka pričala, o eri talibana i o načinu na koji su tretirali žene.

Nisam očekivala da ćemo ponovno biti lišene naših osnovnih prava i da ćemo se vratiti 20 godina unatrag. Da ćemo nakon 20 godina borbe za prava i slobodu biti na meti zbog burki i da ćemo skrivati svoj identitet.

Proteklih mjeseci dok su talibani zauzimali zemlju, stotine ljudi napustili su svoje domove i došli u Kabul kako bi spasili svoje kćeri i supruge. Živjeli su u parkovima pod vedrim nebom. Grupa studenata s Američkog univerziteta pokušavala im je pomoći skupljajući novčane donacije, hranu i druge potrepštine.

Nisam mogla zaustaviti svoje suze kad sam čula priče nekih porodica. Jedna je porodica izgubila sina u ratu i nisu imali novca da plate taksi do Kabula, pa su u zamjenu za prijevoz dali svoju snahu. Kako vrijednost jedne žene može biti jednaka cijeni prevoza?

Kad sam čula da su talibani došli do Kabula, pomislila sam da ću postati rob. Mogu se igrati s mojim životom kako god žele.

Radila sam kao učiteljica engleskog u edukacijskom centru. Ne mogu pomisliti da više nikad neću stati pred svoj razred i učiti ih pjevati abecedu. Svaki put kad pomislim da će se moje male učenice prestati obrazovati i da će morati ostati kod kuće, počnem plakati', ispričala je studentica za Guardian.

Novinarke u strahu

U međuvremenu, poznata voditeljica vijesti i političkog talk-showa (ime poznato redakciji Guardiana) kazala je kako su se u posljednja 24 sata iz temelja promijenili njihovi životi.

- Mnoge godine radila sam kao novinarka, kako bi se čuo glas Afganistanaca, posebno žena iz Afganistana, no sada je naš identitet uništen, a mi ničim ovo nismo zaslužile. Zatvorene smo u našim kućama, a smrt nam prijeti svakog trenutka.

Kaže kako je Kabul, nekoć slobodan i užurban grad, sada ispunjen strahom i tišinom.

Kada je predsjednik Ashraf Ghani pobjegao iz zemlje bez upozorenja, odnio je sa sobom tračak nade koja je postojala u očima žena - posebice onih školovanih.

Još jedna novinarka za Guardian je opisala trenutak kad su talibani ušli u Kabul.

- Bila sam vani kada me nazvao brat i rekao mi da odmah moram otići kući. Strašno je - opisuje novinarka i dodaje kako su neke žene i djevojke pretučene i silovane te da se boji da će ta sudbina i nju dočekati.

- Strahujem jer sam žena, a ujedno i novinarka jedne od najvećih medijskih mreža u Afganistanu. Prema mom suprugu i djeci neće imati milosti - kazala je i dodala kako mnoge novinarke uništavaju tragove svog identiteta.

Desetak novinarki iz Afganistana proteklih su sedmica bile u kontaktu s britanskim Guardianom, dokumentirajući pad i uništenje te zemlje.

(Jutarnji.hr, DEPO PORTAL/Foto: Ilustracija/md)