Izvor: Slobodna Dalmacija
Piše: Damir Pilić

Nakon što je stranka Fidesz mađarskog premijera Viktora Orbana progurala zakon koji poistovjećuje borbu protiv pedofilije i zaštitu maloljetnika od „homoseksualne propagande”, sve se više piše o dvostrukom moralu desničarskih homofobnih političara, koji su nerijetko i sami homoseksualci.

U jednom od svježijih primjera glavnu ulogu imao je upravo Fideszov istaknuti član i europarlamentarac József Szájer, bliski Orbanov suradnik, koji je krajem studenoga prošle godine uhvaćen na gay orgijama u Bruxellesu.

Belgijska policija tada je, u sklopu borbe protiv kršenja epidemioloških mjera, upala u jedan stan na prvom katu zgrade u samom središtu Bruxellesa - iznad gay bara „Le Detour” - zatekavši orgije u kojima je sudjelovalo 25 uglavnom nagih muškaraca. Jedan od njih bio je i Szájer, koji je nakon toga dao ostavku na mjesto zastupnika u Europskom parlamentu.

Licemjerje se u tom slučaju osobito očitovalo u faktu da je 59-godišnji Szájer imao aktivnu ulogu u uključivanju tradicionalnih definicija obitelji i spola u mađarski ustav: kao odvjetnik, bio je član povjerenstva koje je pripremalo nacrt novog ustava iz 2012. u kojem stoji da Mađarska mora štititi brak kao zajednicu muškarca i žene.

Od Haidera do Goodmana

Vjerojatno najpoznatiji desničarski političar koji je istodobno bio i homoseksualac je pokojni lider austrijske Slobodarske stranke i nesuđeni austrijski kancelar Jörg Haider, kojeg su novinari nakon smrti opisivali kao „političara koji je mrzio strance, a volio dečke”.

Glasine o Haideru kao „ljubitelju mladih muškaraca” kolale su godinama, ali su se potvrdile tek nakon njegove pogibije u automobilskoj nesreći 2008. godine. Desetak dana kasnije tadašnji glasnogovornik njegove stranke Stefan Petzner u TV nastupu je priznao da je Haider bio njegov dugogodišnji životni partner.

S druge strane Atlantika, u SAD-u, stijeg borbe protiv prava homoseksualaca drži Republikanska stranka, premda se svako malo otkrije poneki republikanac u muškom krevetu. Spomenimo samo Wesa Goodmana, konzervativnog zastupnika republikanaca u državi Ohio, koji je tokom čitave karijere promovirao „obiteljske vrijednosti” i nastupao protiv LGBT zajednice, sve dok u studenome 2017. nije ulovljen u spolnom odnosu s muškarcem u svom uredu.

Da ironija bude veća, ovaj 33-godišnji republikanski zastupnik u svom „vanjskom životu” bio je suprug zamjenice direktorice godišnjeg skupa protiv abortusa, poznatog kao „Hod za život”, te ga se smatralo za „savjest konzervativnog pokreta”. Na Twitteru se predstavljao kao „kršćanin, Amerikanac, konzervativac, republikanac i suprug”, te je često isticao kako se „prirodni brak” događa isključivo između muškarca i žene.

Nakon skandala podnio je ostavku.

Dvostruki život Nickyja Cranea

Skinheadsi nisu politička stranka, ali jesu svojevrsni parapolitički pokret (mahom) desničarske provenijencije, usmjeren na progon i maltretiranje pripadnika manjina, od etničkih i rasnih do seksualnih. Možda najznamenitiji primjer seksualnog licemjerja ovog pokreta je priča o zloglasnom britanskom skinheadu i neonacistu Nickyju Craneu.

„Po danu tukao gayeve, po noći spavao s njima” – pisali su novinari nakon Craneove smrti.

Ovaj visoki i snažni ćelavac, pun nacističkih tetovaža, postao je zloglasan još početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, kad je stekao glas „najluđeg uličnog štemera u Londonu”. Zahvaljujući ekstremnoj nasilnosti koju je emitirao, Crane se brzo uspinjao u neonacističkoj hijerarhiji: organizirao je regrutaciju novih članova i napade na manjine, te je vodio vikend-kampove za paravojnu obuku.

Ubrzo je postao kultna figura britanske krajnje desnice, a da nitko od skinheadsa i neonacista koji su mu se divili nije znao njegovu homoseksualnu tajnu. Paralelno s dnevnim mlaćenjem Pakistanaca i gejeva, Crane je noću radio u gay barovima kao izbacivač, gdje je pio, plesao i nalazio seksualne partnere.

Godinama je uspijevao ta dva dijametralno suprotna života čuvati u tajnosti. Niti su skinsi znali da je gay, niti su njegovi homoseksualni partneri znali da je skinhead: unatoč svastikama i fašističkim simbolima tetoviranima po cijelom tijelu, Crane je uspijevao opstati kao akter na gay sceni.

Pomogli mu antifašisti

A onda je antifašistički časopis „Searchlight”, kojeg su čitali i mnogi ekstremni desničari, 1985. objavio veliki članak o Craneu, u kojem je stajalo da ga se „četvrtkom navečer može naći u diskoteci Heaven na Charring Crossu”.

Svi su, uključujući i skinheade, znali da je to glavni gay klub u Londonu. Bio je to početak kraja neonacističke legende o Nickyju Craneu. Protiv svoje volje, bio je „autan”.

Istodobno, to mu je i pomoglo. Nakon toga se počeo mijenjati, odnosno ponašati u skladu sa svojom seksualnom prirodom. Idućih godina povremeno se pojavljivao u amaterskim gay pornićima s temom skinheadsa, a službeno se „autao” 1992. na TV stanici Channel 4, u emisiji „Out” koja se bavila životom engleske LGBT zajednice.

„Adolf Hitler bio mi je bog. Bio mi je osobni Führer, moj vođa. Sve što sam radio bilo je za Adolfa Hitlera”, rekao je u tom intervjuu, nakon čega je priznao kako zna da je gay otkad je postao skinhead.

Dodao je da se počeo osjećati kao licemjer, jer je njegov pokret mrzio homoseksualce, pa se „posramio” svoje političke prošlosti i napustio skinheadse.

„Danas vjerujem samo u individualizam”, poručio je tada.

Umro je iduće godine, u svojoj trideset i petoj, od AIDS-a.

(Sl.Dalmacija/DEPO PORTAL/ad)