PAVLE PAVLOVIĆ/ GOSPINIH ČETRDESET LJETA

Kada sam kao prvi novinar širio priču o Gospi, znao sam da ću se zamjeriti i Bogu i Partiji... Ma boljela me neka stvar!


25.06.21, 14:57h

 


Može se o Gospi misliti ovo ili ono, ali ako se stvarno ukazivala u jednom mjestu Hercegovine, treba joj skinuti šešir i zahvaliti što se pritajila posljednjih mjeseci. Tako  je i Majka Božija uticala da se smanje šanse za nove zaraze, za međunarodno širenje COVID-19. Jer, kada nije bilo Madone, nije bilo ni rijeke vjernika iz cijelog svijeta.


A, sjetimo se samo početnih sedmica pandemije i onih alarmantnih objava iz tog dijela BiH o naglom širenju korone, upravo među sveštenstvom i vjernicima. Zato hvala Gospi svetoj što je na vrijeme uvidjela opasnost i privremeno obustavila posjete uzvarelom kršu.


Ali, ima nade. Posebno ovih dana kada se obilježavaju četiri decenije od svjetskog čuda, od ukazanja Djevice Marije u našoj ponosnoj državi Bosni i Hercegovini. Sigurno će se Gospa opet ukazati da zajedno s pukom proslavi taj veliki jubilej…


Nego, pisao sam već da me je ova luda reporterska glava vodila na razna mjesta, u potrazi za ekskluzivama što su donosile i partijske opomene, kazne, ukor pred isključenje. Kada sam kao prvi novinar prije 40 godina stigao u mjesto o kojem su se šaputale neke nebeske bajke, bio sam siguran da sam zapečatio svoju komunističku sudbinu. Znao sam da ću se zamjeriti i Bogu i Partiji, ali radoznalost je bila jača… I tako, zahvaljujući i mojoj malenkosti, već od 25. juna 1981. širi se legenda o  Gospi, majci Božijoj, koja je od svih mjesta na ovom svijetu bijelom odlučila da se ukazuje baš u jednom zaboravljenom seocetu mile nam Republike.


Srećom da nije skrenula kojih pedesetak i više kilometara zapadno, otišla bi nam tako u komšijsku Hrvatsku. Onda smo bili u jednoj zemlji, pa nam tada nije bilo važno, ali sada bi to bila neoprostiva greška milostive Gospe prema budžetskoj kasici jedne nam i jedine.

 

međugorje nova


Još i danas kao da na usnama osjećam buke onog misnog vina kojim su me častili u porti velike katoličke crkve, dok su ljubazno kazivali da je najbolje sve čuti iz prve ruke. Od djece vidilaca, kako su već prozvali mališane što su imali čast da im se obrati djevica Marija. Susret je ubrzo uslijedio i, činilo mi se, bio perfektno organizovan, kao ovi protokoli tekućih zasjedanja najvećih sinova naših društveno-političkih šestorki ili četvorki.


Naviknut na obično stidljivu seosku djecu, posebno u susretima s nepoznatim iz velikog grada, bio sam zatečen njihovom govorljivošću, neposrednošću. O sastancima sa tajanstvenom ženom, što je svijetleći lebdjela pola metra iznad zemlje, deklamovali su bez zamuckivanja, recitovali kao dobro naučenu pjesmicu. Iskazi su im bili sto posto isti. Teškom ateisti, nevjerniku, srce je brže zaigralo. Osjetio sam da dobijam materijal za priču koja će odjeknuti. Ma, boljela me neka stvar za partijske sekretare kada me poslije svega dočekaju.


Ali šta ako urednici ne budu smjeli stisnuti, pa objaviti?! Nije u pitanju samo moja, nego i njihova glava, karijera! Oni još imaju šanse da reportažu bace u koš. Mene još jedino Gospa može izvaditi, razmišljao sam idući dalje u mom prvom vjerskom istraživanju. Srećom, editori se nisu igrali košarke, a ondašnji drugovi političari imali su bolji nos za biznis od sadašnje gospode što jedino znaju voditi u minuse.


OK, svario sam teškom mukom da je cijenjena Madona odabrala neko Međugorje, ali što se baš ukazala djeci? Među vidiocima nekako mi je najsimpatičnija bila mala Marija. Možda zbog zajedničkog prezimena, ili zato što je posebno uzvišeno, kao da evocira uspomene naše svijetle narodnooslobodilačke prošlosti, uzvikivala ime Majke Božije. Sipala je slikovite opise susreta sa svetom imenjakinjom, pune dubokih emocija. Bio sam više nego siguran da pred sobom imam buduću Božiju sluškinju, poniznu i vjernu časnu sestru.


U vatri strasti prisjećala se prvog susreta sa Gospom. Bilo je to na vrhu obližnjeg brda do kojeg je uspon vodio po, kao nož oštrom, kamenju. Zaigranu djecu, sve ove vidioce oko mene, prvo je uplašila, a onda blaženim glasom umirila lebdeća svijetleća prilika što je nosila malo dijete u rukama. Poslije tog prvog ukazanja, Djevica Marija susreće se gotovo svakodnevno s mališanima, ali sada na drugim, pristupačnijim mjestima. Najčešće u njihovim kućama. Prezimenjakinja Marija, koju sam pokušavao uvjeriti da mi je rodica ne bih li još nešto više doznao, rekla mi je, činilo mi se u povjerenju, da baš večeras ima zakazani susret. Nije mi trebalo više. Zamolio sam da budem prisutan, velikodušno je prihvatila. Čekao sam je tog ljeta 1981. satima uzalud pred njenom kućom. Nijedna Marija nije se ukazala. Kao da su ove s neba i sa zemlje znale s kim imaju posla.

 

pavle-pavlovic-medugorje-gospa


Ali, još i danas se sjećam tog prvog susreta sa mjestom gdje je lebdila djevica Marija.


Bome, nije se lako bilo uspeti po oštrom kamenju. Još me je više bilo strah poskoka. Zadihan stigoh na vrh na kojem su bili i drugi ”vidioci”. S tog platoa pružao se lijepi pogled na dolinu krša, u kojem je ležalo Međugorje, kao i na okolne gore.


- Eno tamo, na onom brdu, živi čovjek koji je bio slijep 30 godina. Progledao je zahvaljujući bilju što su  njegovi ovdje ubrali i od toga mu pravili obloge za oči - kazuju mi ushićeno.


I tako, valjalo mi je sada na slijedeće brdo. Pomislih, ko se ovdje sa mnom igra? Djeca ili Gospa? Nakon nekih 45 minuta, dođoh do potleušice u kojoj je živio dojučerašnji slijepac. Uđoh, sijedi čovjek veselo skoči sa stolice i zabrinuto me upita:


- Za kim to rušiš?
- Kako to mislite?
- Pa, za kim žališ? Vidim sav si u crnom.
- Ah, to... Ma, nije žalost, nego moda. Volim crnu boju - pomislih - prvi test je položio. Brzo je u polumraku skužio moju odjeću.


Već sam počeo vjerovati kako se čuda događaju. Nakon još nekoliko rečenica, zamolih ga da izađemo napolje, da napravim nekoliko fotosa.


-Hajde, ako ti treba.


Krenusmo. On umjesto za mnom, pravo u zid. Gotovo je udario glavom! Uhvatih ga ispod ruke i polagano povedoh vani.


- E sad je bolje. Znaš kako je, bio mrak unutra - kao da se pravda.
- Dobro, a sada ćemo slikanje...


On kao da se izgubio u prostoru. Umjesto da gleda u mene i objektiv, okrenuo leđa i gleda negdje u prazno.


-Hoćemo li još jednom, a sada se okrenite - ponavljam.


On opet na pogrešnoj strani. I tako nekoliko puta. Nije mi trebalo puno da skontam da je jadnik preda mnom i dalje slijep, a da su neki klinci što su prije mene otrčali u pravcu njegove kuće bili ”informatori”. Na brzinu su starom objasnili kako izgledam i kakve mi je boje odjeća...  


U proteklim desetljećima nekoliko puta sam boravio u Međugorju, osjećajući ponos što sam doprinio njegovom eksplozivnom razvoju. Ubogo selo postalo je najvažnija destinacija u svjetskom vjerskom turizmu. Tražio sam, naravno, i "rodicu" Mariju. Kazivali su mi da je preselila u Italiju. Opa, znao sam, stigla do Vatikana, tamo će služiti Bogu. Odgovaraju - nije to, udala se za Italijana Lunettija.


Što ti je ljubav? Zbog nje je, mislio sam, ostavila Gospu. Kad nije ni to, Madoni putovanja nisu problem. Druguje s mojom prezimenjakinjom ma gdje bila. Stare drugarice su nerazdvojne. Marija sa italijanskim dodatkom Lunetti, čak je uspjela uspostaviti prisne veze i sa djetetom kojeg Djevica Marija stalno nosi u naručju. U proteklim decenijama veseli mališan samo joj je upućivao tople poglede, jednom čak i namignuo. Čak je i progovorio i to na sam dan Božića u katolika 2012. Mariji Pavlović, a kome bi drugom, iz majčinog naručja Isus Krist poručio je da prenese dalje - Ja sam vaš mir, živite moje zapovijedi!


Seljančica iz nekada zaboravljenog seoceta u Hercegovini u kojem su živjeli samo oni koji se nisu imali kud postala je svjetska putnica. Zemljinu kuglu obišla je nekoliko puta, vodeći za ručicu Majku Božiju koja se preko nje ukazivala na raznim meridijanima i paralelama.


Uzalud je u proteklih 40 godina čak i Vatikan iskazivao sumnje o navodnim ukazanjima u Međugorju. To nije moglo umanjiti sjaj sela koje je svake godine privlačilo milione turista što su dnevno u prosjeku trošili 49 dolara, i tako ugroziti razvoj ne samo južnog dijela naše republike?

 
Od poruka Svete stolice samo kao da je bio jači virus što se krije iza imena COVID 19. Ali, vratiće se Gospa, ako Bog da. Ponovo će turistički pansioni Međugorja biti puni kao u zlatno doba ukazivanja.

                                                                          
Jer, Bosnu i Hercegovinu jedino još Gospa, Isus i Allah Pejgamber, a i visočke piramide mogu spasiti!

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

 

(DEPO PORTAL/ad)

 



Komentari - Ukupno 18

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još