Tri i pol mjeseca nakon smrti Đorđa Balaševića, njegova supruga Olivera Balašević (62) smogla je snage da izađe pred njegovu i svoju publiku. Na Ljetnoj pozornici na Paliću ona je odškrinula vrata svog djetinjstva, opisanog u knjizi "Planeta dvorište", i sa scene ispričala kako je rasla u banatskoj ravnici, zavoljela gimnastiku koja ju je odvela do Olimpijade u Moskvi, upoznala Đorđa u Novom Sadu i - na kraju - slušala posljednji čardaš koji joj je otpjevao pod prozorima njihove obiteljske kuće u ulici Jovana Cvijića u Novom Sadu.

Kazališno predstavljanje knjige proteklo je jako emotivno jer se Olivera nekoliko puta rasplakala na sceni, ne želeći skrivati suze. Potaknuta burnim pljeskom većinski ženske publike, koja je također plakala, nastavljala je pričati i svaki put bi otvorila još jedno skrovište svoje duše, piše Gloria.

- Osjećaj i emocije koje sam od publike sada dobila trajat će danima. Sve što bih rekla umanjilo bi tu kemiju razumijevanja, to kako su me prihvatili od trenutka kada sam izašla na scenu. A nije mi bilo niti lako niti jednostavno iskoračiti sada, sama. I ne samo da su me pozdravili, već su me podržali i ohrabrili da započnem priču koja doseže dalje od "Planete dvorište", dalje od onog perioda o kojem govori moja knjiga. Bilo je posebno, dirljivo, ali olakšavajuće tako da je publika sve razumjela. U Subotici sam osvojila prvu medalju iz gimnastike. Bilo je to davnih dana, desetljeća, kada sam razveselila moju mamu. I kasnije, ovaj kraj je puno značio mojoj deci, Đole i ja smo na poseban način pričali o Subotici, a dio tih uspomena sada samo ja pričam - izjavila je za Gloriju Olivera Balašević tijekom intervjua nakon predstavljanja knjige.

Na pitanje da li je njen Đole te večeri bio uz nju, jer kako je pjevao: "Neko to od gore vidi sve", Olji su oči na trenutak zasuzile.

- Nas dvoje nikada nismo prestali da budemo jedno. Tako smo odgojeni, naučeni smo da naš emotivni doživljaj držimo u sebi, da ga nosimo sa sobom. Sve je to kompleksno, ali to je sada tako. Progovorila je i o svom emocionalnom stanju, o tome kako se osjeća sada i kako se nosi s ogromnim gubitkom na koji nije bila spremna... Borim se, moram. Tu su moja djeca, moje dvije unuke, Simona i Petra. Đole je u svim našim uspomenama i sjećanjima, a u svakom njihovom dijelu su naše priče i naš smijeh. Vrlo sam ponosna na svoju djecu, na njihovo držanje i izdržavanje. Način na koji se oni, s ogromnim razumijevanjem za mene, nose s našim gubitkom ohrabrujuće je i poticajno.

Nastavak razgovora čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)