Piše: Prof. Emir Nuhanović, direktor Sarajevske filharmonije u periodu 1994-2008

Današnji dan mi u sjećanje vraća isto ovako topao, ali ratni dan koji, po meni, predstavlja jedan od važnijih datuma u muzičkom životu Bosne i Hercegovine - 19. juni 1994. godine. Zasigurno - najvažniji datum u skoro 100 godina postojanja Sarajevske filharmonije.

Tog dana Sarajevska filharmonija se “vinula u orbitu”.
Zajedno sa Horom Opere Narodnog pozorišta Sarajevo i inernacionalnim umjetnicima izveli smo Mozartov Requiem u spaljenoj i razrušenoj Vijećnici, dok su se građani i grad Sarajevo borili da prežive nametnuto zlo opkoljenog grada. Putem direktnog TV prenosa poslali smo sliku iz Sarajeva i poruku da u Sarajevu i dalje žive civilizirani građani koji, pored svoje domaće kulture, baštine i najveće evropske kulturne tekovine.

Posebnost ovog koncerta je i dolazak najvećih imena svjetske muzičke scene, među kojima su bili: maestro Zubin Mehta (Zubin Mehta), Hoze Kareras (Jose Carreras), Ruđero Rajmondi (Ruggero Raimondi), Ćećilia Gazdia (Cecilia Gasdia) i Ildiko Komloši (Ildiko Komlosi).

Samo u prvih 12 sati sljedećeg dana ovo je bila glavna vijest, emitovana 36 puta na CNN-u, BBC-u i Euro news-u. Svijet je imao priliku da vidi ispaćena lica nas umjetnika, ali i da u našim očima vidi nadu i optimizam koji smo ulijevali sebi, građanima Sarajeva, ali  i cijeloj BiH.
   

Iako je Sarajevska filharmonija osnovana 1923. godine, ovo je bio njen prvi internacionalni koncert. Važno je istaći da su svirali  i mladi muzičari koji su upravo tih dana dobili svoje prvo stalno zaposlenje u orkestru (Sarajevska filharmonija od 1923. godine do tada nije imala niti jednog zaposlenog umjetnika, nije imala svoje instrumente, što široj javnosti i nije bilo poznato).
   

Da bismo imali jasnu sliku u kakvim uslovima smo napravili ovaj istorijski koncert, moram kazati da je pred sam početak agresije na BiH tadašnji direktor Sarajevske filharmonije napustio Sarajevo. Sa njim je otišlo nekoliko mladih i talentovanih muzičara, a u narednim mjesecima osipanje se nastavilo odlaskom direktora Opere NPS, kao i nekim muzičarima i pjevačima koji su našli način kako da izađu iz grada. Mi, većina umjetnika, ostavljeni smo potpuno obezglavljeni i prepušteni sami sebi (naravno, svi smo imali pravo izbora: oni su izabrali da spašavaju sebe i svoje porodice, a mi smo izabrali da ostanemo sa građanima Sarajeva i dijelimo zajedničke sudbine).
   

Maestro Mehta je prihvatio da diriguje ovim koncertom, ali pod uslovom da njegova dva asistenta dođu u Sarajevo i vježbaju sa orkestrom Sarajevske filharmonije i Horom Opere NPS. Iskoristili smo prisustvo Mehtinog asistenta Stefana Pelegrina (Steffano Pelegrino) da, kad već imamo dobrog dirigenta, napravimo jedan koncert 23. maja 1994. godine. Pošto je datum bio u vrijeme bajramskog praznika, nazvali smo ga Bajramski koncert. Na repertoaru su bile Bethovenova simfonija br. 5 i Mozartova simfonija br. 40. Koje su izvođene pred prepunom dvoranom NPS.
   

Uz  dopune orkestra muzičarima koji su živjeli i radili izvan BiH, orkestar je bio spreman da dočeka maestra Zubina Mehtu. Poslije završenih generalnih i za građane Sarajeva otvorenih proba, te tehničke probe u Vijećnici, nedobronamjerni komandant UN-ovih snaga za BiH je shvatio značaj ovog koncerta i na svaki način, na sam dan koncerta, pokušao je da ga otkaže. Njegov posljednji argument je bio da ima saznanja od svojih obavještajaca da će usred koncerta Vijećnica biti bombardovana! Mehta je jako smireno rekao: "Pred nama su umjetnici - građani Sarajeva. Njih granatiraju već više od dvije godine. Jednu noć i mi ćemo dijeliti njihovu sudbinu".

Jednostavnost tog, prije svega, velikog čovjeka, plijenila je svakog učesnika ovog koncerta. Svi smo dali i više od onog što smo znali, jer je maestro Mehta svakim pokretom svoje ruke ili svojim pogledom to “izvlačio” iz nas.
   

I onda, u septembru 1994. godine, slijedi poziv za prvi koncert Sarajevske filharmonije van BiH: Help Ruanda, koncert u Taormini na Siciliji, serija koncerata po Italiji.
   

I sljedeće, 1995. godine, gostujemo diljem svijeta: Istanbul, Teplice, Beč, Insbruk, a 1996. godine ugostili su nas: Fermo, Rim, Aquila. Sljedeće, 1997. godine koncerti se i dalje nižu: Palermo, Vilah, Paris, Lugano, Lozana,  Salzburg, zajednički koncert sa Milanskom skalom i slavnim maestrom Rikardom Mutijem (Riccardo Muti) u našoj Skenderiji, i ponovno Beč. Ovaj put u Beču u festivalskoj dvorani grada Beča, pod dirigentskom palicom velikog prijatelja BiH i  Sarajevske filharmonije, maestra Čarlsa Ansbahera (Charles Ansbacher) i slavnog baritona Tomasa Hempsona (Thomas Hampson).
   

Ovdje bih se zaustavio i rekao da je taj koncert bio povod da se pokrene kampanja za obnovu naše Vijećnice - grad Beč i Vlada Austrije su uložili prvi novac za izradu projekta obnove i same obnove Vijećnice. Koliko je sve pobrojano, ali i koncerti u cijeloj BiH u tom periodu, bilo značajno za Sarajevo govori i činjenica da sam od Skupštine grada Sarajeva dobio najveće priznanje, Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva i postao do tada najmlađi dobitnik tog priznanja.

Više puta sam pokušavao da i maestro Mehta dobije neko od priznanja grada Sarajeva, ali… Prije pet godina imao sam srdačan susret sa maestrom u Milanu i tom prilikom smo otvorili mogućnost za dva velika projekta za muzički život Sarajeva. Nažalost, tadašnja vlast to nije prepoznala.

Da li će nova vlast u gradu Sarajevu i KS imati sluha da makar razgovara o dobrim idejama, ali  i nagradi našeg istinskog prijatelja i svjetskog umjetnika ostaje da se vidi.

Dok čekamo, vrijeme neminovno protiče…

(DEPO PORTAL/ad)