Piše: Midhat AJANOVIĆ AJAN (www.ajan.se)

Bauk šovinizma kruži Evropom. Sofisticirana tehnologija i civilizacijski retardirani inkvizicijski um stvorili su anakroni hibrid koji prijeti tektonskom eksplozijom: ljudi istinski mrze jedni druge na bazi potpunih trivijalnosti i apstrakcija kakvi su recimo različiti načini ispoljavanja vjere u, navodno jednog te istog, Boga.

Kao stari, okorjeli frankofil ljetos sam se na licu mjesta uvjerio da su radikalni desničari sasvim "povalili" i Francusku, zemlju iz koje su izrasle neke od najvažnijih i najprogresivnijih poruka za cjelokupan ljudski rod. Predsjednik današnje Francuske gotovo s gađenjem odbacuje samu ideju o ljudskim pravima, ono s čim je ljudsku civilizaciju upravo zadužila francuska politička misao i praksa. Sarkozy koji se dočepao svog položaja tako što je kao šef pariške policije poslao specijalce na sirotinju stranačkog porijekla u prigradskim getima u svojim se govorima štoviše služi replikama koje se doimaju kao citati posuđeni izravno od Hitlera. U Sarkozyjevoj Francuskoj proganjaju Cigane kao divljač, u Evropskoj Uniji je upravo Francuska ta koja stopira integraciju Turske i najgorljivije se zalagala protiv ukidanje kućnog pritvora i zabrane kretanja za Bošnjake, dok u isto vrijeme francuske specijalne jedinice bagerima uništavaju izbjegličke kampove jer država očito više nema u planu primiti bilo kakve azilante, osobito ne onih "nižih rasa" i nepoželjnih religija (to jest muslimana).

 
Tako se potrefilo da je film Philippea Lioreta „Welcome“ izašao u vrijeme kada je  izbjeglički kamp u Calaisu sravnjen sa zemljom od strane Sarkozyjeve policije. Lioret ništa nije prepustio slučaju niti improvizaciji, pa je pripremajući svoj film posjetio kamp Calais, družio se sa dobrovoljcima koji pomažu izbjeglicama i dokumentirao život u i oko kampa. Stoga se taj igrani film doima realističnim poput dokumentarca o nekom od brojnih nesretnika iz logora čiji su snovi o zemlji demokracije, jednakosti i pravde smrvljeni i zgaženi pod policijskom čizmom i gusjenicama bagera.

Ova sjajna priča se dakle bavi izbjeglištvom, ali ne na način poopćavanja i služenjem stereotipima kako se to uglavnom radi, već stavljanjem fokusa na konkretnu ljudsku sudbinu. Naime, za razliku od brojnih svojih kolega, Lioret je svjestan jednostavne činjenice da izbjeglica nije broj iz statistike, već čovjek iz života. Film osim toga do kraja demistificira klišej prema kome ljudi bježe u druge zemlje da bi se domogli "boljeg života". Za ogromnu većinu emigranata i izbjeglica razlog za seobu nije pretpostavljeni bolji život u budućnosti i u drugoj zemlji, već užasno loši život, ili čak realna mogućnost prestanka bilo kakvog života, u sadašnjosti i u domovini. Konačno, mnogi ljudi, ja bih rekao vrlo značajan procent nas, koji smo došli negdje drugdje, emigriraju ne zbog famoznog "boljeg života" (kome normalnom se "bolji život" može nalaziti izvan maternjeg jezika i vlastite kulture?), već, baš kao i junak ovog filma - zbog ljubavi.

Prvi od tri centralna lika filma zove se Bilal, 17-godišnji Kurd iz Iraka koji nije pošao u potragu za poslom, blagostanjem i slobodom, već je na dugi put zapucao zbog jednog drugog ljudskog bića bez kojeg naprosto ne može živjeti. Njega ne zanima ni francuska slavna demokracija, niti bogatstvo, pogotovo ne famozna socijala, pa čak ni Francuska kao takva. On želi nastaviti dalje za London gdje se nalazi djevojka koja je uzrok goleme ljubavne čežnje u njegovim mislima i duši. Bilal ima čvrst i jasan plan: on će pronaći svoju ljubljenu, oženiti se i zaigrati za "Manchester United". Osim smrti ne postoji ništa na ovom svijetu što ga može spriječiti u ostvarenju tog plana. I naravno, mi gledatelji već od početka filma postajemo bolno svjesni da će se upravo to dogoditi, jer je stvarni svijet sličniji svemu drugom samo ne viziji jednog zaljubljenog mladića.

Plaćajući švercerima Bilal kupuje mjesto u kamionu punom bjegunaca iz Iraka. Francuska pogranična policija u rutinskoj pretrazi kamiona otkrije emigrante, i to upravo krivicom Bilala koji zbog poteškoća s disanjem ne može držati najlonsku masku preko lica. Vještina filmskog pripovijedanja najčešće se ogleda u vladanju takozvanom "kondenzacijom", to jest postizanjem maksimalne izražajne snage upotrebom minimuma detalja. Naime, to što mladić ima probleme sa disanjem veoma je značajno za razumijevanje duhovne snage tog lika. Sve kurdske izbjeglice su strpane u logor Calais, dakle isti onaj koji će u stvarnosti biti zbrisan bagerima. Bilalu naravno ne pada na pamet ostati tu, već se po svaku cijenu nastoji dočepati Londona da se ponovo susretne sa djevojkom zbog koje njegovo mlado srce plamti neugasivim žarom. Stoga se on uprkos svojim teškoćama s disanjem odlučuje za najjednostavnije rješenje - preplivat će La Manche!

Drugi po važnosti lik je učitelj plivanja Simon, koga apsolutno ne zanimaju ni izbjeglice, ni stranci, ni politika, niti bilo šta drugo izvan njegova ispraznog života. Kroz taj lik reditelj slika emotivnu otupljenost modernog čovjeka, njegovu nezainteresiranost i nespremnost da reagira na izazove u svom neposrednom okruženju. Jer nisu, poručuje nam se preko načina na koji je Simon profiliran, problemi ovog svijeta šoveni, nacionalisti i fašisti koji svugdje (osim možda među Južnim Slavenima) ipak predstavljaju minoritet, već oni ravnodušni i nezainteresirani koji zabavljenim svojim sitnim, egocentričnim interesima puštaju da društvo oblikuje agresivna manjina.

Nova sarkozijevska Francuska očito se pretvara u neku vrstu orvelovskog društva gdje je, između ostalog, uveden zakon za "zločin solidarnosti" (solidarnost da bude zločin!!!) koji predviđa drastične kazne za one koji pomažu ilegalnim izbjeglicama. Jedna od onih koji se nalaze u stalnoj opasnosti da dođu pod udar tog zakona je Simonova bivša supruga, koja je gorljivi aktivist u borbi za prava stranaca, minoritetnih i religijskih grupa. No, igrom sudbine ,u opasnost da zbog "zločina solidarnosti" zaglavi, dolazi Simon, koji susreće Bilala u svom bazenu dok ilegalno trenira plivanje pred svoj veliki poduhvat. Bilalova orkanska ljubav toliko humanizira Simona, da se on odjednom nađe kao probuđen iz duge kome.  

"Ja nisam ulicu prešao zbog tebe, a ovaj dječak je spreman preći sedam hiljada kilometara i preplivati La Manche da dođe do one koju voli", reći će bivšoj ženi kada se pridruži njenoj grupi aktivista i po prvi put u životu izloži riziku gubljenja svog građanskog komfora da bi pomogao drugom ljudskom biću. Pri svemu tome film uopće ne boluje od patetike - većina ljudi su đubrad i na jednoj i na drugoj strani. Kada Simon primi na spavanje nekoliko izbjeglica, oni mu hladno ukradu zlatnu medalju, uspomenu na pobjedu na nekom plivačkom prvenstvu.

Čovjek se ne rađa, čovjek se eventualno postaje, ali samo uz ogromne napore volje, centralna je poruka ovog sjajnog filma. Lioret je svakako od onih koji vjeruju da je zadatak i smisao umjetnosti u tome da nas učini boljim ljudima.

Zašto film ima ovakav naslov? Običan sarkazam, pretpostavljam. Ili bolje reći "sarkozam".