PAVLE PAVLOVIĆ/ PRINC NSU I SARAJEVSKE GRANATE

Moj komšija sa Marijin Dvora... Išlo ga je dobro sve dok jednog dana oni s brda nisu opalili i četvrtu granatu zaredom


31.05.21, 14:20h

 

 

 

Vuku me sjećanja na jednog od dobrih komšija sa sarajevskog Marijin Dvora. Prvi je u raji imao onog princa NSU 1000. Glancao ga svaki dan, skidao svaku prašku. Žena mu je kao paun ponosna sjedala u, za mnoge od nas, automobil snova. Komšo bi ga kresnuo i onda sve jače dodavao gas. Za to vrijeme hanuma mu se kao ringišpil okretala loveći kroz suvozačevo okno poglede zavidnih susjeda. I tako nakon pet, šest minuta brektanja u mjestu, bijeli sjajni princ NSU 1000 nestajao je na tada još pustim sokacima središta grada.


Znali smo da komšija radi negdje u Vogošći. Kada bi ga pitali u kojem preduzeću, važno je odgovarao – vojna tajna. Nama se činilo da je to bila nekakva strogali i parali vojna tajna. Jer, godinu, dvije nakon prvog princa, došao je još bolji. Duži i blještaviji princ 1200. Ma, limuzina i po. Posljednja riječ ondašnje tehnike bez senzora i proklete elektronike što muči današnje šofere.


Osjetio sam kako princ 1200 leti kada me je susjed provozao koji krug tamo oko Filozofskog fakulteta. Jedinog me je iz raje maksuz počastio i tako platio uslugu što sam mu pomogao staviti vreću pijeska, činilo mi se od sto kila, u gepek što je bio u prednjem dijelu automobila. Kažu taj 1200 opasno je zanosio u krivinama, samo ga je pun prtljažnik činio sigurnijim.


E, onda je rat zakucao na naše sarajevske kapije. Komšija je tada prvi put rekao da je radio u Pretisu i da se bavio nekakvim granatama. Kako bi nama koja grunula oko kuća, on bi već po zvuku znao od koliko je milimetara i da li je iz njegovih bivših pogona. Oni što su mu zavidili na davnom princu sada su došli na svoje. Svaku eksploziju začinili bi psovkama vogošćanskih majstora koji su naše narodne pare za našu jugoslovensku narodnu armiju, koja nam je trebala garantovati ono Titovo živimo kao da će sto godina biti mir, a spremajmo se kao da će sutra izbiti rat, sada poklonili četama što su nas bez milosti šicali sa planinskih ćuka oko Šehera.


Kužio se komšo i u one artiljeriske plotune, pa nas je podučio da po humanitarnu pomoć smijemo istrčati tek kada izbrojimo da su nas pogađale tri granate zaredom. Mnogi od nas nisu vjerovali u to njegovo znanje topništva i onda bi on važno uskakao, kao nekada sa svojim princom. Trčao bi cik cak izbjegavajući snajpere i bacao se u prvi podrum kada bi začuo onaj zlokobni zvižduk granata koje je birvaktile sretan pravio.


Bome, išlo ga je dobro sve dok jednog dana oni s brda nisu opalili i četvrtu granatu zaredom, ili se možda susjed zabrojao. Pogodilo ga je u noge. Jako je krvario, polagano gubio svijest. Jedva smo ga, nekako, panično, ne računajući koliko je granata već opalilo, donijeli do braće Nakaš u Vojnu bolnicu.


Sutradan smo čuli da je umro. Neko je tada u podrumu-skloništu samo tiho rekao - e, je*o ga onaj princ, i one njegove granate. Je*o ga njegov i naš Pretis!


...Ja, sjećam se koliko su ga raja mrzila onih posljednjih dana maja 1992. godine kada su mnogi od nas izgubili rodbinu, prijatelje, nedužne sugrađane u redu paćenika za koricu hljeba. Pričalo se tada da su u Ulici Vase Miskina grunule dvije pretis granate.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

 

(DEPO PORTAL/ad)

 

 

 



Komentari - Ukupno 5

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!