I. Grubo previđanje razlika između prirodnih i humanističkih nauka

U izradi je novi Zakon o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo (u nastavku: Zakon). Gotovo svaka kantonalna vlada barem jednom donosi vlastiti Zakon. Nisam ih brojao (nije to ni lahko), ali - u svakom slučaju - godinama već imamo poplavu zakona. Već sama po sebi, ta činjenica govori o barem dvije važne stvari.

Prvo, govori o požudi vlasti da pod svoj nadzor stavi visoko obrazovanje u KS, smatrajući, svaka sebe, jedino kompetentnom za tu oblast i materiju. Istovremeno, ta činjenica svjedoči o haosu u toj oblasti jer ako svaka vlada – a one se u nas smjenjuju nevjerovatno brzo – donosi svoj Zakon, onda je riječ o nestabilnosti i nekonzistentnosti koje neumitno vode u haotičnost. Pri tome valja  imati u vidu da upravo visoko obrazovanje zahtijeva relativnu stabilnost; ne status quo jer je i visoko obrazovanje podložno mijenama, on je vremenito, ali ovako učestala promjena zakona zapravo je tumaranje u toj oblasti, a ono ne donosi ništa dobro.

Ovih dana, u opticaju je tzv. Prednacrt Zakona u kome ima nemali broj problematičnih prijedloga, poput odnosa Vlade prema privatnim univerzitetima/fakultetima. No, ovom prilikom, osvrnut ću se kritički na već famozni čl. 113 Prednacrta, a koji se odnosi na izbor saradnika i nastavnika na UNSA. Taj član – koji je, najblaže rečeno, izrazito problematičan, neprihvatljiv – povod je da se osvrnem na još nekoliko važnih pojava u našem visokom obrazovanju.

Valja  imati u vidu da upravo visoko obrazovanje zahtijeva relativnu stabilnost; ne status quo jer je i visoko obrazovanje podložno mijenama, on je vremenito, ali ovako učestala promjena zakona zapravo je tumaranje u toj oblasti, a ono ne donosi ništa dobro

Ključni problem u ovome Prednacrtu odnosi se na izbor saradnika i nastavnika (član 113) a prema kome su u izboru nastavnika i saradnika glavni kriterij citatne baze „najvišega međunarodnog ranga“.

Predlagač i Zakonodavac ovim članom ignoriraju nekoliko fundamentalnih činjenica. Naime, oni previđaju ogromnu razliku između prirodnih i humanističkih nauka.

Prirodne nauke imaju „univerzalni jezik“ – razumljive su njihove metode i jezik svuda u svijetu. Moguće je prezentirati ih na nekom svjetskom jeziku, prvenstveno engleskom, i td. Otuda načelno postoji mogućnost da se radovi naših nastavnika iz prirodnih nauka dostatno citiraju u relevantnim bazama podataka.

No, humanističke nauke su u drukčijoj poziciji, tako da, u pogledu citatnosti, nipošto nisu u istoj situaciji, recimo, naučnici koji se bave genetikom ili fizikom i sl. kao nastavnici/naučnici koji se bave našom književnošću, jezikom, kulturnom baštinom, poviješću i sl. Ovi drugi nemaju šanse da budu zastupljeni u bazama kao oni prvi.

Pri tome  valja imati u vidu da nastavnici iz oblasti humanističkih nauka (pa i mnogih društvenih nauka) bave se oblastima koje su fundamentalno važne ZA NAŠ IDENTITET (kulturalni povijesni, nacionalni i td.) Odredba kakvu predviđa čl. 113. ignorira te specifičnosti i zapravo na jedan dramatičan način priprema diverziju za konačno pustošenje humanističkih nauka u nas.

Osim toga, kriterij kojeg postavlja čl. 113. podrazumijeva da se naučnoistraživački radovi pišu na engleskom jeziku (citatnost PO SVAKU CIJENU!) a zapravo je poželjno pisati NA SVOME JEZIKU o svojoj književnosti, o svome jeziku. Drugim riječima, to je udar zakona i na vlastiti jezik, i to upravo u oblastima koje njeguju jezik i pismenost.

II. Odsustvo općih uvjeta za svjetske kriterije

Predlagač Zakona i Zakonodavac također ignoriraju nešto što je fundamentalno važno za pravovaljanost Zakona, odnosno za njegove pozitivne efekte. Naime, za izbor u univerzitetska zvanja traže se, uvode se, svjetski kriteriji u društvu, u državi, koja baš ni u čemu na zadovoljava svjetske kriterije. To je neusklađenost koja može mati samo negativne efekte.

Odredba kakvu predviđa čl. 113. ignorira te specifičnosti i zapravo na jedan dramatičan način priprema diverziju za konačno pustošenje humanističkih nauka u nas

Neka pogledaju i uporede koliko zemlje koje ispunjavaju svjetske standarde (i koje ih postavljaju) odvajaju iz BDP za nauku i visoko obrazovanje pa neka to uporede s procentom u BiH i vidjet će da je razlika poražavajuća. Neka izvrše analizu koliko društvo ulaže u razvoj periodike (posebno one indeksirane), u izdavačku djelatnost koja je preduslov za objavljivanje naučnih radova, jer danas izdavači traže od uposlenika na UNSA da uz rukopis donesu i novac za objavljivanje svojih radova.

Neka izvrše analizu u kojoj mjeri se mladi uposlenici ne stimuliraju za doktorski studij, za specijalizacije. Neka izvrše analizu s kojom nastavničkom normom danas rade mladi ljudi na UNSA i koliko im vremena ostaje za naučnoistraživački rad koji je uslov za njihovo napredovanje i zadovoljavanje svjetskih standarda. Neka analiziraju sve BAZNE ELEMENTE, društvene uvjete za naučnoistraživački rad i dosezanje svjetskih kriterija.

Mi smo krajnje zapušteno i neodgovorno društvo, neuporedivo  s onim društvima čije kriterije bismo htjeli usvojiti. Posljednjih decenija je širom BiH otvoren niz fakulteta, pa i univerziteta, po zadnjim zabitima. Te fakultete su često otvarali, nažalost, nastavnici UNSA koji su – bestidno se komercijalizirajući – svojim zvanjima davali im legitimitet, jer ti fakulteti nisu imali (mnogi nemaju ni danas) ni kadar, ni opremu – ništa nisu imali da bi ispunili kriterije.

Mnoštvo puta sam na Nastavno-naučnom vijeću Filozofskog fakulteta zahtijevao da ti putujući profesori – koji su kombijima vozarili i tezgarili od kasabe do kasabe po tzv. fakultetima – ne smiju tako raditi, da moraju tražiti odobrenje matične kuće/fakulteta jer se time devastira visoko obrazovanje. Nije bilo rezultata i uglavnom se odgovaralo: Šta je koga briga šta ja radim u slobodno vrijeme! Onda su se producirali, kao kakvi insekti, doktori nauka i sl. Užas!

Smatram da je krajnji dokaz društvene neuređenosti u nas i ovo što se upravo događa s tzv. akademijama nauka. U ovoj sirotoj i neuređenoj zemlji sa jedva neka tri miliona stanovnika, upravo je osnovana sedma akademija nauka i umjetnosti. Mašallah! Da bi paradoks bio potpun, u te tzv. akademije nauka ulaze i neki članovi ANUBiH devalvirajući na taj način i njen ugled. Malo-malo pa se nađe nekoliko ljudi koji se dogovore: Hajdemo mi osnovati svoju akademiju nauka!

Problem je u tome što ni u čemu nemamo svjetske kriterije i standarde, što nemamo preduslove za njih, pa zato ne možemo, danas i ovdje, zahtijevati ni svjetske kriterije u  ovom Zakonu

Nastranu činjenica da je to zaista smijurija (zna se u svijetu ko može osnivati akademiju nauka), nego ovim ilustriram opću neuređenost u visokom obrazovanju, općenito u nauci, kriterijima, jednu sveopću društvenu pometnju kojoj će, po svemu sudeći, doprinijeti i novi Zakon, ako bude usvojen u ovakvoj formi.

III. Zaključak

Da ne bih bio pogrešno shvaćen, želim poentirati svoj osvrt.

Nipošto nisam protiv visokih kriterija, nisam protiv svjetskih standarda, jer bih  kao osoba koja je cijeli vijek provela na univerzitetu bio presretan da smo u vrhu svjetskih kriterija i standarda. Međutim, problem je u tome što ni u čemu nemamo svjetske kriterije i standarde, što nemamo preduslove za njih, pa zato ne možemo, danas i ovdje, zahtijevati ni svjetske kriterije u  ovom Zakonu. Nisam ni za status quo, nego treba uvažavati realnost, praviti pomake primjerene uslovima koje imamo, koje nam društvo daje, ako ih uopće daje.

Postavljanje visokih, svjetskih kriterija je dobro, poželjno je tamo gdje je odgovarajuća, gdje je primjerena društveno-ekonomska baza. Međutim, postavljanje takvih kriterija u društvu u kome nema te baze ni uslova djeluje upravo kontraproduktivno: to će obeshrabriti i destimulirati mlade ljude, a oni su budućnost – zar je to uopće potrebo reći...

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook