U početku ništa nije primijetila. Ali, nakon par dana Ane-Sofi Loerkin je sinulo da joj nešto strašno nedostaje u životu.

Jutarnja kafa nema svoj karaktereističan miris, sapun ne miriše na lavandu i ružu, a i bosiljak u frižideru nema više onaj svježi miris. Umjesto svega toga ostalo je samo jedno tupo – ništa.

Kada je Belgijanka Loerkin u oktobru 2020. bila pozitivno testirana na Kovid 19, bila je beskrajno umorna. I odjednom je potpuno nestalo i čulo mirisa. „Ponekad mislim da sam u nekoj vrsti depresije“, kazala je za DW kada je, skoro pola godine kasnije, s nama razgovarala u njenom briselskom stanu.

Nakon nekog vremena neke mirise je ponovo mogla da osjeti, ali nekako iskrivljeno. Stručni izraz za to je parosmija. To se razlikuje od anosmije, što je izraz za potpuni gubitak čula mirisa.

Kada ružin parfem odjednom užasno miriše

Ane-Sofi Loerkin zabranila je sve mirise koje je do juče „toliko obožavala“: parfem njenog dečka, parfimisani crveni ruž za usne, mirišljave svijeće ali i svoju sopstvenu kolekciju parfema. Ovi mirisi su za nju postali jednostavno – smrad. „Pomalo kao pelene. Malkice dobar, ali opet aaa..." - kaže ona za svoj omiljeni parfem od ruže.

Iako studije dolaze do različitih rezultata kada je riječ o procentima pogođenih, poremećaji čula mirisa ipak spadaju u najčešće posljedice Kovida 19. Istraživačice i istraživači za sada nisu jedinstveni u tome šta dovodi do toga.

Karolin Uar, specijalistkinja za uho, grlo i nos (ORL) na UCL klinici u Briselu je liječila Ane-Sofi Loerkin i pominje dva moguća razloga: neke studije pokazuju da virus pogađa ćelije koje zatvaraju olfaktorne nerve (mirisni nervi) u nosu. Druga hipoteza: „Same olfaktorne nerve napada virus". SARS-CoV-2 tako direktno prodire u takozvani Blubus olfactorius, posrednik između nosa i mozga.

Kada ne osjećaš mirise koji ti daju osjećaj da si živ...

Žan-Mišel Majar veoma dobro može da razumije osjećaje ljudi poput Ane-Sofi Lerkin. Nakon što je prije više od pet godina pao i zatiokom udario o pod, Francuz je u potpunosti izgubio čulo mirisa.

Mirisi njegovog sina i supruge su mu najviše nedostajali. „Svi ti mirisi, koji ti daju osjećaj da si živ“, kaže Majar u razgovoru za DW. I sva sjećanja koja su povezana sa određenim mirisima: mirisi u nekadašnjem vešeranju njegove babe. U osnovnoj školi. Kod oca. To je sada sve kao „odsječeno“.

Ali, svoju strast prema kuvanju Majar ne može da zaboravi. Čak i ako njegova jela sada imaju prilično bljutav ukus, jer milioni mirisnih ćelija u nosu određuju i čulo ukusa. Majar sada mora da se zadovolji slanom i slatkom hranom. U svojoj kući u Normandiji pokazuje nam činiju prepunu jarkoplavih srca. Slatkiši su sada moj grijeh, kaže on.

Žan-Mišel Majar je nakon nesreće prije svega bio ljut, jer mu niko nije mogao pomoći iako je obijao gomile pragova liječnika. No, u jednom trenutku su se bijes i tuga pretvorili u jednu ideju.

Naletio je na istraživače u Njemačkoj i Francuskoj, koji su njemu i drugim, kako se procjenjuje oko pet odsto francuskog stanovništva koje ima poremećaj čula mirisa, dali nadu. Radi se o treningu mirisa koncentratima mirisa.

I tako je Majar počeo da trenira svoj nos! Prženom kafom u zrnu, ružama, limunom, eukapliptusom… U međuvremenu, u jutarnjim satima sada može pomalo da osjeti lagane note, kada na primjer pije svoju prvu jutarnju kafu. Jasno mu je, međutim, da i pored treninga da osjeća samo mali dio onog što mogu da osjete zdravi ljudi.  

Ima nade...

Uprkos tome je prije tri i po godine osnovao udruženje Anosmie.org, koje želi da pomogne drugima i da im jasno stavi do znanja, koliko je važno i lijepo imati neoštećeno čulo mirisa. „Mnogi ga tek otkriju, kada ga izgube“, kaže Majar.

Iako se Majar takođe nada da će pandemija uskoro da se završi, ipak na ovu novu pažnju koja je usmjerena na čulo mirisa i ukusa gleda kao na čistu sreću za njega i druge pogođene. Ranije se niko nije mnogo zanimao za njihove patnje, niti su ih ozbiljno shvatali, objašnjava ovaj Francuz.

Sada, više od godinu dana iz večeri u veče, satima čak i vikendom sjedi pred kompjuterom i drži video-konferencije na tu temu, lobira i pokušava da ljude, koji su zbog Kovida 19 odjednom ostali bez čula mirisa, ohrabri da treniraju miris.

I Ane-Sofi Lerkin u Briselu takođe trenira svoj nos – sajedno sa njenom liječnicom Karolin Uar. Priča da studije pokazuju da škola mirisa nakon nekoliko nedjelja daje pozitivne rezultate. U idealnom slučaju bi pacijentkinje i pacijenti, kao Lerkin trebalo da dva puta dnevno zatvorenih očiju mirišu mirise. „Veoma je važno da se koncentrišete, jer mozak mora da aktivira sjećanja na mirise“, kaže Uar.

U slučaju Lerkinine parosmije, iskrivljeni mirisi bi morali da se nanovo povežu s nervima, kako bi ruže ponovo mirisale na ruže a ne na otpadne vode.

Lerkin kaže da se već plaši da više nikada neće moći da normalno miriše. No, izgledi da bi moglo da bude bolje, daju joj nadu.

(Dw.com, DEPO PORTAL/md)