Dan reformacije se slavi među evangeličkim kršćanima diljem svijeta 31. listopada, samo dan uoči katoličkog praznika „Svih svetih“, pri čemu se de facto ukazuje počast utemeljitelju reformacijskog pokreta unutar kršćanstva profesoru teologije Martinu Lutheru. Spomenuti je njemački monah izvjesio dan uoči Svih svetih 1517. godine na crkvena vrata  katedrale u Wittenbergu njegovih čuvenih 95 teza protivu otkupa grijeha za novac, čime nije izazvao samo akademsku diskusiju unutar Svetog rimskog imperija njemačke nacije, koje je obuhvaćalo maltene sve teritorije današnje Europske unije, nego i epohalano važan prijepor s Vatikanom koji će dovesti do „tridesetogodišnjih ratova“ koji su opustošili Europu tog vremena kao nitko i ništa prije toga, računajući i ratove i boleštine.                                  

Prema legendi, Martin Luther je svoje teze protivu problematičnog otkupljivanja počinjenih grijeha prvo poslao na više biskupskih adresa pa ih je tek potom zakucao na katedralu u Wittenbergu. U osnovi Luther je, dakle, osporio srednjovjekovnu uobičajenu praksu, podsticanu od strane vatikanskih duhovnih i rimskih svjetovnih vladara, kako je moguće oslobođenje od bilo kakvih pa i užasnih grijeha svojih umrlih putem plaćanja odgovarajućeg novčanog iznosa, samo je trebalo upisati ime i prezime na unaprijed pripremljene potvrde, čime su se punile nezajažljive papinske i carske kase, ali se, po Lutherovom ispravnom rezoniranju, runirala kršćanska duhovnost. Uostalom, ma koliko da je sve ovo danas beskrajno svakomu jasno, tako se nekako slično pune vjerske kase sve do danas i unutar svih konfesija kako u BiH tako i drugdje u okruženju, samo što se o tomu šuti iz pristojnosti ili oportunizma …    

Usput kazano, Dan reformacije (Der Reformationstag) se među evangeličkim kršćanima dugo obilježavao nekih drugih datuma, a i danas se ne slavi posvuda istoga dana. U Švicarskoj se, primjerice, slavi prve nedjelje u studenom. Razlika ima i glede obveznosti ovog praznika. U Sloveniji i Čileu je, primjerice, Dan reformacije zakonski državni praznik, dok se u srcu reformacije, u Njemačkoj, Dan reformacije slavi kao obvezni praznik samo u tzv. protestantskim saveznim pokrajinama (Brandenburg, Mecklenburg-Vorpommern, Sachsen, Sachsen-Anhalt i Thüringen), dok se u drugim pokrajinama, u kojima žive i protestanti pored katolika, obilježava tako što je postao slobodnim školskim danom ili na nek drugi simbolički način. I u pretežito katoličkoj Austriji manjinska evangelička djeca imaju samo mogućnost slobodnog  školskog dana. Poseban je problem što se  Dan reformacije obilježava istog dana kada i „Noć vještica“ ili „Halloween“ (All Hallow's Eve iliti Hallow Eve), amerikanizirana razularena razbibriga sa smiješnim kostimima i maskama od bundeva koja i u jednoj Njemačkoj potiskuje sve više Dan reformacije u nezasluženu sjenu …       
I
Ukupno je 65 milijuna ljudi koji se (samo)definiraju „lutheranima“ i dio su, uvjetno rečeno, Evangeličke ili Protestantske crkve koja diljem svijeta broji 375 milijuna članova, pri čemu se ovdje služim starijim statistikama ali na njih se smije osloniti. Postoje, doduše, i drugi podaci. Primjerice, u odjavnoj špici filma „Luther“, o kojem ćemo tek goovriti, stoji kako je Lutherovoj interpretaciji „Biblije“ danas u Svijetu vjerno cijelih 540 milijuna ljudi. Po ukupnom broju „evangelisti“ ili „protestanti“ su, dakle, oko dva do tri puta manja vjerska zajednica od katolika (1,06 milijardi) ili muslimana (cca. 1,2 milijardi), budističke i hindusitičke vjerske zajednice kojima je, pak, teško znati posve točne brojeve, jednako kao i onima koji ne vjeruju ili se smatraju agnosticima. Zapravo su „evangelisti“ po brojnom stanju približno jednaki pravoslavnim vjernicima u Svijetu, na koje dodatno podsjećaju po identifikaciji vjerskog i nacionalnog ili po identifikaciji crkvenih i državnih interesa. To se najbolje vidi u Engleskoj državnoj crkvi (Anglikanskoj crkvi), koja se 1533. godine odvojila od Rima iz posve prozaičnih razloga. Tadašnji „Sveti otac“, to jest rimski papa, nije htio, naime, anulirati brak između tadašnjeg engleskog kralja Henricha Osmog s aragonskom princezom Katharinom, a engleskom kralju se bilo prohtjelo ponovo ženiti.
 

„Lutherani“ su – govoreći specifiranije - u okrilju Evangeličke svjetske zajednice tek treća po veličini skupina, uvjerljivo iza brojnih slobodnih crkava („Pfingstler“ i „Freikirchler“), čije se članstvo procjenjuje na oko 200 milijuna, te nešto malo manji od pomenute Anglikanske crkve u Engleskoj koja broji oko 75 milijuna vjernika. Duplo su brojniji, pak, od Methodističke crkve (oko 30 milijuna pripadnika). U Njemačkoj, pak, Evangelička crkva broji ukupno 26,2 milijuna članova, od čega „čisti lutherani“ čine zajednicu od 13 milijuna vjernika, „unierte“ (spoj  „lutherana“ i „reformiranih protestanata“) broje oko 12,8 milijuna, a „reformierte“ (pristaše Johannesa Calvina i Hyldricha Zwinglija) su mala crkva s 400.000 pripadnika. Ovdje treba spomenuti da su se tzv. slobodne protestantske crkve odvojile od evangeličke matice uglavnom iz doktrinarnih razloga, ne slažući se s dijelovima Lutherove interpretacije „Biblije“  ili s crkvenim ustrojstvom.
II
Jedan ugledni njemački evangelički teolog je prije dvije-tri decenije ustvrdio kako Martin Luther i definitivno pripada prošlosti, pri čemu nije mislio na već spominjanu američku konkurenciju u formi „Halloween“. U međuvremenu je, međutim, Martin Luther putem jednog dobrog filma ponovo „boravio“ među Nijemcima i izazvao svojevrsnu „luthero-maniju“. Već doticani film „Luther“ o Martinu Lutheru  (kojeg je režirao Kanađanin Eric Till a producirali 2003. godine Nijemci i Amerikanci i u čjoj je glavnoj ulozi specijalista za mladalačke ljubavne uloge Joseph Fiennes (“Shakespeare in Love“), pa potom i austrijski glumac i uvjerljivi interpret Hitlerova lika u filmu „Untergang“ Bruno Ganz, uz nevjerojatno uvjerljivog Petera Ustinova u ulozi prosvjećenog saksonskog vojvode) je prije šest-sedam godina odgledalo ne trepnuvši desetine milijuna ljudi u Njemačkoj, pa potom i mnoštvo u drugim zemljama, posebice u SAD. Potom je više puta prikazan i na tv-kanalima diljem Svijeta, izazivajući  i filmska i izvan-filmska oduševljenja, kao i opravdane (izvanfilmske) kritike, o kojima ćemo još ponešto kazati kasnije. Uostalom, povod i ovom osvrtu je prikazivanje „Luthera“ za ovogodišnji Dan reformacije u „Noći vještica“ na kultnom njemačko-austrijsko-švicarskom kanalu za kulturu „3SAT“. Odgledao sam ga po tko zna koji put, ne trepnuvši, dakako …       

                                                     
U filmu je, dakle, idealizirana životna putanja monaha Martina Luthera (1483-1546) koji je prije 500 godina potresao kršćansku crkvu kao nitko prije i poslije njega. U filmu je Luther  „lijep kao Adonis“, vidovit i moralan, u jednu riječ  stiliziran u  borca za savjest i slobodu, što je, nažalost, dijelom i samo u zadatom kontekstu sukoba s Papom i Carem točno i prihvatljivo, ali nije ni blizu kompletna istina o Martinu Lutheru. Jer, njegov raskid s Vatikanom i tadašnjim bezobzirnim papom Leom Desetim, kojemu je bilo jedino i stalo do novca i moći, uostalom kao i  „svetorimskom caru“ Karlu Petom, jeste bio  epohalno važan čin za europsku političku i duhovnu povijest, ali ostalo je prikriveno da je Luther učinio sve da na mjesto rimskog pape zasjedne „vrhovništvo“ („Obrigheit“) tadašnjih brojnih njemačkih  državica. Usput kazano, iz tog tadašnjeg nastanka mnoštva njemačkih vojvodstava i kneževina dijelom i prozilazi fenomen „zakasnjele nacije“ (Helmut Plessner) koji nije donio ništa dobro ni Nijemcima ni Europi ni Svijetu. Ostalo je prikriveno, također, da je Luther za svoje najveće neprijatelje smatrao  one koji su priznavali jedino „vrhovništvo“ Boga, poput njegovog nekadašnjeg prijatelja Thomasa Müntzera, kojemu je  bilo stalo i do socijalne i svake druge pravde, kako na Nebu  tako i na Zemlji. Müntzerova se 450. godišnjica, uzgred rečeno, pompezno proslavila u nekadašnjem DDR-u, jer je tadašnjim vlastodršcima odgovaralo njegovo socijalno učenje, da bi u ujedinjenoj Njemačkoj pao potpuno u zaborav. Müntzer je, dakle,  ispao na posljednjoj velikoj povijesnoj krivini u brojnim njemačkim turbulencijama 19. i 20. stoljeća, iako je njegov život bio par excellence „svetački“, jer je njegovo uvjerenje podrazumijevalo i žrtvovanje vlastitog života u seljačkim ustancima od prije 500 godina protivu vlastele. Za „Obrigheit“ se, naravno, opredjelio Luther, pa je potom stiliziran u  „sveca“, što nije bio, ma koliko bio zaslužan, a o Müntzeru se i danas šuti kao zaliveno i u jednoj uzorito prosvijećenoj N jemačkoj …

U filmu o Martinu Lutheru, kao i u kritikama o njemu u njemačkim medijima, Luther se s pravom stilizirao u „oca njemačkog jezika“, gdje su mu zasluge, zaista, neosporne; u reformatora, što se može i prihvatiti; u otkrivača „slobode savjesti“, što je, zapravo, već groteskno. Jer, ne samo da Luther nije bio niti svetac niti borac za ljudska prava, govoreći modernim jezikom, nego su se posljedice Lutherovog učenja o „Božijoj ulozi vlastele“ osjetile već za vrijeme njegova života u tzv. seljačkim ratovima, te posebice u užasima tzv. tridesetogodišnjih ratova. S posljedicama tih ratova mora se, naime, obzirno postupati do današnjih dana. Povrh svega, Luther je bio par excellence antisemit (i rasist). Tri godine pred  smrt objavljuje  obiman spis „O Židovima i njihovim lažima“ („Von den Juden und ihren Lügen“, 1543.) u kojem savjetuje njemačku vlastelu kako treba postupati „s prokletim židovskim narodom“. Pa naš „svetac“ zahtijeva ni manje ni više nego spaljivanje sinagoga „u čast našem Bogu i kršćanstvu“. I ne samo to, nego i razaranje židovskih kuća, te njihovu izolaciju u sabirne logore „kao Cigana“. (Uostalom, svi su citati naši prijevodi iz specijalnog priloga o Lutheru u magazinu „Der Spiegel.) Židovske svete knjige moraju biti konfiscirane, propovijedao je Luther, Židovi ne smiju slobodno hodati ulicama, a snažne Židovke i Židovi trebaju tjelesnom aktivnošću zaslužiti njihov kruh ili biti protjerani iz zemlje.               

Navodno, Lutherov  dokazani antisemitizam nije bio rasistički nego religiozno utemeljen, ako to bilo što mijenja na stvari. I iz ovih kratkih navoda se vidi, nažalost, da se Lutherovih  uvredljivih propovijedi o Židovima ne bi postidio ni Goebbels. Uostalom, „Goebbels and Co.“ su se „inspirirali“ i Lutherom, ali ne Lutherom prosvjetiteljem nego dijelovima njegova učenja koje smo apostrofirali. Obje Lutherove katastrofalne greške su, dakle, iskorištene od strane nacista tako brutalno da se obični njemački, posebno protestantski puk pretvorio bez roptanja  u pastvu koja poslušno slijedi slijepoga i krvavog vođu. (Utoliko je, ako već i ne po svemu drugome, priča o Lutheru i njegovim zabludama naša ovovremena priča.) Pa, ipak, u velikoj tv-anketi ZDF-a od prije ravno šest godina monah Martin Luther je izabran na drugo mjesto „najboljih Nijemaca“ svih vremena, odmah poslije Konrada Adenauera, ostavivši iza sebe umove poput Goethea, Bacha, o Einsteina i Marxu da i ne govorimo...
III
Točno prije šest godina su, naime, i Nijemci – po uzoru na Amerikance i Britance – birali svoje najbolje u povijesti, prvo u organizaciji tabloida „Bild“, kojeg naši notorni desničari vole obilato citirati (naročito kada Josipa Broza uvrsti u skupinu od „deset najvećih zločinaca svih vremena“, u kojoj nema mjesta ni za Antu Pavelića ni za druge balkanske krvnike), pa potom i Drugog programa njemačke televizije („ZDF“). Prvo su čitatelji ovog bulevarskog listića s ogromnim tiražima izabrali između 300 kandidata 100 „najvećih“ ili „najboljih“ Nijemaca svih vremena. Potom su uslijedila predstavljanja na televiziji i u novinama, pa su gledatelji/čitatelji izabrali „deset najboljih“. Usljedili su u odvojenim ZDF-emisijama bizarni “dueli”: Goethe protivu Einsteina, Bismarck protivu Marxa, Adenauer protivu Brandta, Gutenberg protivu Luthera, te brat i sestra Scholl protivu Bacha. U ovom za mnoge „spornom izboru“ sudjelovalo je u predfinalnim natjecanjima više od 1,5 milijuna glasača. U finalnoj večeri je glasalo telefonom još 1,8 milijuna ljudi u velikom tv-show „ZDF-a“.                  

Ma koliko bilo zanimljivo time se ne možemo dalje baviti, izuzev što smo dužni kazati kako je pobijedio Konrad Adenauer ispred Martina Luthera, Karla Marxa, brata i sestre Scholl, Willy Brandta, Johanna Sebastiana Bacha, Johanna Wolfganga von Goethea, Johannesa Gutenberga, Otta von Bismarcka i Alberta Einsteina. Nijemci su izborom Adenauera de facto ponovili britansku priču s izborom Churchila za “najvećeg Britanca”. Brandtu, bratu i sestri Scholl, te Marxu ostaje za utjehu da su osvojili prva tri mjesta u kategoriji “ljudskosti“! Uzgred rečeno, Britanci su  prigodom izbora Winstona Churchila za „najvecheg Britanca svih vremena” (“BBC”)  izabrali čak dvojicu njemačkih Židova za najznačajnije znanstvenike povijesti – Karla Marxa i Alberta Einsteina. U SAD je, pak, Johaness Gutenberg na smjeni milenijuma izabran za „osobu milenijuma“! Apsurdno zvuči, ali nitko od ove trojice nije imao veliku šansu biti izabran za „najvećeg“ u zemlji svog rođenja. Jedina dobra strana ove njemačke lakrdije je bila što nitko od živih Nijemaca nije ušao u izbor među “deset najboljih”. Od živih političara se “kancelar ujedinjenja” Helmut Kohl  plasirao tek na 13. mjesto, njegov prethodnik Helmut Schmidt na 21. mjesto (prije par dana mu je umrla njegova voljena pratilja Loki u dubokoj starosti), bivši vanjski ministri Hans-Dietrich Genscher i Joseph Fischer na 39. i  52. mjesto, dok je tadašnji njemački kancelar Gerhard Schröder dospio na 82. mjesto “stotinu najboljih Nijemaca svih vremena“.  U  “top 100” je izabrano i neprijepornih veličina kao što su kompozitor Ludwig van Beethoven (13.),  pronalazač prvog  kompjutora Conrad Zuse (15.), fizičar Wilhelm Conrad Röntgen (28.), filozof  Immanuel Kant (43.), znameniti prirodnjak Alexander von Himboldt (61.), pjesnik Friedrich von Schiller (68.), nobelovac Thomas Mann (76.), nobelovac Hermann Hesse (77.), filozof Friedrich Nietzsche (84.), pjesnik Henrich Heine (96.), itd.
 

Ma koliko ovi virtuelni „dueli“ bili bizarnii, izdvojimo kako je u izravnom odmjeravanju snaga crkveni reformator Martin Luther do nogu potukao nikoga drugoga do “oca moderne pismenosti” Johannesa Gutenberga, i to omjerom 59% : 41% svih glasova, što je dijelom bacilo sjenku na kompletan show, jer je Gutenberg kao “osoba millenijuma” u američkom izboru i univerzalno zaslužna za kulture cijelog svijeta potučen od  jednog vjerskog čovjeka, pa makar se on zvao i Martin Luther. Ovoj Lutherovoj pobjedi je doprinijela, dakako, upravo okolnost što se u bioskopima i na televiziji nekako u to vrijeme zakotrljao onaj već spominjani film o njemu, u kojem je artikulirano ne samo njegovo crkveno učenje nego i njegov prvi prijevod “Biblije” na “svakodnevni njemački”, koji će potom i ujediniti naciju i postati “književni njemački jezik” (Hochdeutsch).                                           

Papa Leo Deseti je, usput kazano, od Martina Luthera nazvan “anti-Kristom”, što je bilo hrabro za tadašnje europske duhovne (ne)prilike. Aferim, dakako, i Lutherovom učenju kako čovjek ne potrebuje posrednike izmedju Neba i Zemlje, ali iznad svega Lutherovom prvom prijevodu “Biblije” na njemački jezik. Pa, ipak, genijalnom Gutenbergu, ocu “pokretnih olovnih slova” i moderne pismenosti, što se kao “crna umjetnost” vodila sve do 17. stoljeća, putem čijih zasluga je, uostalom, i sačuvana “Lutherova Biblija” bilo je nepravedno presuđeno! Jer, bez Gutenberga nema onoga bez čega moderni ljudi ne mogu više živjeti kao ni bez kisika! Knjiga i novina, naravno,  kompjutora i interneta!
IV
Za mene je, ustvari, najinteresantnije pitanje zašto se Martinu Lutheru oprašta sve do danas ono što se u civiliziranom svijetu ne oprašta drugima? Zašto i za Martina Luthera ne vrijede kriteriji koji u novije vrijeme važe za sve druge sudionike u javnom prometu riječi i ideja? Martin Luther je prijevodom „Biblije“ - napisao je svojedobno njemački književnik Thomas Mann - stvorio njemački jezik, kojeg su potom usavršili Goethe i Nietzsche. I to jeste nešto što se Lutheru mora zauvijek priznati, i svatko mu to i priznaje, ali to je samo dijelić odgovora na postavljeno pitanje. Plemstvo je govorilo i pisalo latinskim, puk je bio nepismen, a govorio je različite dijalekte. Luther je „gledajući narodu u usta“ napravio prijevod „Biblije“ jako blizak tadašnjem narodnom govoru. Prvo izdanje „Novog testamenta“ u 3.000 primjeraka prodano je odmah nakon pojave, u rujnu 1522. godine, a do smrti „reformatora“ bit će prodano još nevjerojatnih 200.000 puta. Zvuči skoro kao kuriozitet, ali tada 41-godišnji Martin Luther je preveo „Bibliju“ s grčkog na „narodni jezik“ za samo jedanaest sedmica i time postao „otac jedinstvenog njemačkog pisanog jezika“. Iza sebe je, dakle, imao već ugled „pobunjenika“, osobe koja je objavila čuvene „teze“ koje su bile ne samo izričito odbijanje tzv. papinskog „otkupa grijeha“ („Ablasshandel“), nego i početak kompliciranog raskida između katolika i protestanata, zalivenog krvlju u „tridesetogidišnjim ratovima“ koji su slijedili.

Ugledni hamburški magazin „Der Spiegel“ je bila među onim rijetkim tiskovinama koje su se - u povodu Lutherove 500. obljetnice  - odlučile da ne „sviraju u diple“, nego da Luthera demontiraju njim samim i u političkom i u ljudskom pogledu. Ova demontaža, zasnovana na studijama Lutherovih djela i nedjela je uostalom i bila inspiracija kritičkom pristupu u ovom osvrtu, kojim se ne želi nitko povrijediti, ali se nije htjelo nikoga posebice ni štedjeti. Čuvajte se da ne prođete kao Ilija Jakovljević – kazala mi je jedna vrsna mostarska radio novinarka ovih dana kojoj je beskrajno jasno u kakvim se problemima već po definiciji nalazi netko tko u Mostaru i u BiH podjednako kritizira i „lijevo“ i „desno“, orijentirajući se samo prema svojoj savjesti i struci. A kad sam već spomenuo nesretnog hrvatskog knjževnika Jakovljevića, dodat ću kako sam nedavno u Sveučilišnom kampusu kupio dvije njegove knjige (iz 1926. i 1940., izbačene iz mostarskih knjižica). O tom kulturocidu pisat ću u nekom sljedećem javljanju, a ovo ću privesti kraju s nadom kako bi i ova moja priča o Martinu Lutheru i Danu reformacije mogla biti  inspirativna nekom  čitatelju u kritičkom sagledavanju naših vlastitih zabluda u bliskoj ili daljnjoj prošlosti i u sadašnjosti. Jer, i tuđi i naši „duhovnjaci“ moraju poodlijegati svjetovnim kriterijima ukoliko se pačaju u svjetovne stvari. U protivnom, njihova je vladavina i „nebeska“ i „zemaljska“, pa  bi 200 godina laicističke i prosvjetiteljske borbe za društvo dostojno čovjeka bilo  uzaludno.

Ono što Luthera čini aktualnijim nego što se može na prvi pogled zamisliti, poručio je prije šest godina hamburški magazin „Der Spiegel“, je to što su i danas kao i u njegovo vrijeme na dnevnom redu ratovi u „ime Boga“, pri čemu samo na prvi pogled izgleda da je krvavi teror vezan samo za islam kao religiju. Doduše, oni koji zagovaraju borbeni džihad, koji su spremni poginuti za „svetu stvar“ neodoljivo i direktno podsjećaju na „križare“ i „krstaše“ od prije osam stoljeća, ili one u Lutherovo vrijeme, ali  postoje i moderni križari, koji i forsiraju „clash of civilization“ i na  Okcidentu i na Orijentu. „Cuius regio, eius religio“, dakle „čija zemlja, njegova i vjera“ je, nažalost, jedno od temeljnih Lutherovih naslijeđa, više-manje ugradjeno u temelje svih religija, a ne samo protestantske. Doduše,  zapadne su crkve u međuvremene postale manje rigidne, pa laicistički procesi u zapadnim društvima i daju neke plodove, dok se u najvećim dijelovima svijeta  i dalje živi u duhovnom srednjem vijeku. Nije, valjda, da se gledanje kroz prste Lutheru, i „malim lutherima“ posvuda u svijetu, mora sagledavati u ovom kontekstu?!             

Mostar, na Dan Reformacije, 31. listopada 2010. godine