Izvor: Al Jazeera Balkans
Piše: Amir Sužanj

Ako je vjerovati ovim starijim, vremešnijim ljudima oko nas, ova zemlja nekad se zvala radničkom. Kažu da su radnici upravljali preduzećima, radnički savjeti donosili odluke, radničke porodice su odmore provodile u odmaralištima na moru, a sindikati nisu imali drugog posla nego da dijele zimnicu i da radničkoj klasi nabavljaju ulaznice za koncerte Lepe Brene.

Naravno, kao i u svemu drugom, postoji i druga strana te priče. Neki tvrde da je sve to bio prazan mit, da je i tada radnik samo deklarativno bio upravljač i da su tadašnji vlastodršci izmislili razna priznanja, ordenje i udarničke značke kako bi naivne namamili da rade dan i noć, a da im za to niko ne mora plaćati.

Prošlost k’o prošlost, svi imaju pravo da o njoj sude iz svog ugla.

… Dočekujemo još jedan prvi maj, međunarodni praznik rada, uz pogubnu statistiku kao posljedicu posljednja dva-tri desetljeća. Rat i razorna tranzicijska privatizacija skršili su nekadašnje privredne gigante, ugašene su stotine hiljada radnih mjesta, ova zemlja službeno ima 425 hiljada osoba na biroima, a Bosnu i Hercegovinu je, kažu neumoljivi statistički podaci, u posljednjih osam godina napustilo oko 600 hiljada mladih ljudi, upravo onih koji bi trebalo da budu okosnica razvoja zemlje.

Ni statistika zaposlenih nije mnogo povoljnija. Prosjek plata „nabijaju“ visine primanja zaposlenih u institucijama i javnim preduzećima, onih što žive iz budžeta, što znači da istinski radnici, oni zaposleni u realnom sektoru, zarađuju mnogo manje i žive neuporedivo skromnije od prosjeka. U surovom ambijentu u kojem zakoni samo na papiru štite radnička prava, pravi radnici mogu samo sanjati o normalnom radnom vremenu, pristojnim primanjima, odmorima i podnošljivom životu.

Teferiči u stilu ‘rahatluku niđe kraja nema’

Reklo bi se da nikad nije bila nužnija borba za prava obespravljenih radnika. Mnogo je različitih, zakonom uokvirenih metoda za tu borbu u normalnim, uređenim društvima. Ne mora se, naravno, sve svoditi na dizanje nekakvih revolucija, ali u Bosni i Hercegovini se ta borba za radnički status pretvorila u svojevrstan cirkus, koji sam po sebi omalovažava i ponižava ljude koji se smatraju autentičnim, istinskim radnicima.

A to se posebno vidi u posljednjih desetak – dvadeset godina na sam praznik rada.

Dok se na ovaj datum u mnogim evropskim zemljama visoke demokratije održavaju radnički skupovi i protesti sa kojih vlastima stižu vrlo jasne poruke koje ne mogu ignorisati (a da pritom radnike na protestima niko ne naziva nekakvim rušiteljima zemlje, pobunjenicima protiv vlasti, nasilnicima i neprijateljima), bosanskohercegovački prvi maj po mnogo čemu je poseban. Umjesto radničkih skupova sa kojih se čuje  (ili bar treba čuti) glas obespravljenih radnika, sindikalni krugovi uveli su dugogodišnju praksu „prvomajskih teferiča“ na okolnim izletištima. U tim „izrazima radničke solidarnosti“ iza stolova s jagnjetinom i pivom i uz neizbježnu harmoniku, radnička muka odjekuje u onom čuvenom refrenu „rahatluku niđe kraja nema….“

Gdje su nestali istinski prvomajski radnički skupovi? Ili ih možda u ovom tranzicijskom vremenu nije ni bilo? Ko treba da predvodi radnike?

Nastavak teksta čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)