Tekst i foto: Crna-hronika.info

- Ovo je nedopustivo. Ja Vam mogu zazvučati kao psihijatrijski slučaj, ali ja imam skorašnji nalaz od psihijatra u kojem piše jasno da nisam psihotična. Depresivna i tužna jesam i pijem antidepresiv. Čitam tako da ovo što pišem niko ne može reći - eno one budale.

Ako sam ja budala, onda smo svi mi ovdje koji pokušavamo ukazati na nezakonitosti i učiniti bilo šta da se ovo spriječi, kad već organi vlasti nisu i neće po svoj prilici bar ne na vrijeme – počinje svoju priču supruga Svetozara Rokvića koji je preminuo od posljedica zaraze koronavirusom na KCUS-u.

- U nadi da će vas što više pročitati u zdravlju ovaj članak, pozdravljam građane Bosne i Hercegovine! Ovo je samo još jedna u nizu priča koji su izgubili najmilije liječene unazad mjesec i po dana kao kovid pacijente na KCUS-u – piše Crna-Hronika.

Naša priča se odnosi na supruga, oca, sina, brata, dobrog čovjeka i prijatelja Svetozara Stevena Rokvića, rođenog u Londonu 1972. godine, preminulog na intenzivnoj njezi Klinike za anesteziju i reanimaciju 26.03.2021.godine, sahranjenog u aleji Veterana na Vlakovu.

Prvo što ću reči da ne pokuša niko da nam spočitava nekakvo tzv.rušenje ”KCUS-a” ili ”političku pozadinu priče”, jer je ovo priča sa dokazima o nesavjesnom i nehumanom liječenju pacijenta i kršenje dijela člana 18. Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenta koji kaže da ”Pacijent daje pristanak na predloženu određenu medicinsku mjeru izričito usmenim ili pisanim putem, a pisani put je obavezan za invanzivne dijagnostičke zahvate…”

Pokušat ću biti kratka i fokusirana jer cijela priča može stati u roman a ne članak, i javnosti ću predočiti slike pronađene u telefonu i screenshotove dopisivanja sa suprugom. Za slike u telefonu nisam znala, kao što nisam znala ni da mi je suprug preminuo na respiratoru, i znam sigurno da nije dao pristanak da ga prikopčaju, a nas niko nije kontaktirao ili pitao za naš pristanak umjesto njega u slučaju da ga on sam ne može dati.

Prvo, kontakt podatke ako su htjeli imati uopšte, mogli su dobiti od njega jer je bio svjestan i komunikativan i čak sjedio.

Drugo, kada sam ja prvi put nazvala, pitali su me ko sam mu ja i ja im odgovorila, mogli su od mene tražiti moj kontakt broj. Treće, mogli su ga i dobiti sa Podhrastova, ako su htjeli, jer je gore pri prijemu dao sve svoje podatke.

Na Podhrastove je smješten 15.03., sedam dana nakon dobijanja temperature, pozitivnog kovid testa i sa upalom pluća, jer je bio iscrpljen od temperature, saturacija mu je spala i trebao je kiseoničku podršku i druge antibiotike, a do tada je pio samo Sumamed.

Kako sam u komunikaciji sa prijateljima, nekim doktorima izvana, dobila informaciju o lijeku Tocilizumab i da pomaže kovid pacijentima u ranoj fazi jako učinkovito, tako smo odmah htjeli da ga nabavimo i da mu ga apliciraju. Tada smo odbijeni jer je suprug imao multiplasklerozu i čekali su neurologa u konzilijarni pregled. Nalaz neurologa je bio da nisu poznate nuspojave na demijelinizaciju kod MS-a, a konzilij, kako smo iz otpusnog pisma vidjeli, nije se ni sastao da odluči da li da mu ipak pokušaju dati Tocilizumab.

Šta će logikom MS koji ima godinama učiniti čovjeku koji može umrijeti od kovida, realno nama nije bilo logično, ali da se konzilij nije sastajao i odlučivao uopšte o tome nismo znali dok nismo dobili otpusno pismo, njemu su samo rekli da je rekao neurolog ne može.

Možda mu je tada mogao biti spašen život jer prezaju dati lijek zbog traženja refundacije troškova, a ne prezaju od toga da ljude prikopčavaju na nesigurne respiratore. Nakon par dana je temperatura spala i počeo se osjećati bolje, jesti više i njegova dr.Bajramović mu je rekla u ponedeljak 22.03. da on zapravo više nema kovid nego upalu pluća koja će se sanirati vremenom antibioticima i kisik dok odradi svoje da rasčisti pluća, bit će sve bolje i bolje.

I od tog dana imam slike gdje moj suprug ima boju, smije se, doduše neobrijan ali sasvim solidnog izgleda, što se vidi i na priloženim slikama.

Međutim kako gore nestaje često kisika, što su potvrdili svi koje znam da su gore ležali, u noći se njegova klinička slika mijenja odjednom na gore i biva u ranim jutarnjim satima, 23.marta, prebačen na intenzivnu njegu Klinike za anesteziju i reanimaciju (stara hirurgija) i tada je njemu izrečena laž da mu je saturacija spala na 55, (što možete vidjeti iz poruke koju mi je poslao u ranim jutarnjim satima kad je napisao da je prebačen i gdje), a u otpusnom pismu sa Podhrastova piše 78. Ja lično smatram da se desila situacija sa nestankom kisika na koju se stalno žalio.

Dalja priča staje u tri dana, od 23.03. do smrti 26.03., i odvijala se u čudnim okolnostima.

Prvo sam saznala da je na NIV-u, što je bilo super jer je to neinvanzivan uređaj koji pruža veću i bolju kiseoničku podršku, i da je stabilizovan, u sjedećem položaju i sa saturacijom iznad 90. Međutim, u četvrtak, 25.03., rano ujutro suprug mi šalje poruku da li mu mogu nabaviti kisik da izađe kući, inače će završiti na respiratoru, i čim nabavim, da mu javim, on odmah kreće i piše ”pričat ću ti sve akobogda”.

Ja nisam smjela to da uradim jer zdravorazumski gore trebaju biti osobe koje imaju potrebne antibiotike, kleksan,imaju čime izmjeriti saturaciju, NIV je super uređaj i nama se stalno davala informacija da je stabilan i komunikativan i da može da sjedi (a i taj screenshot da zaista sjedi je u prilogu), iako sam ruku na srce znala da je on najrazumnije stvorenje koje poznajem i da nije to rekao bezveze. Meni je taj dan bio paklen razmišljajući zašto to govori i pomislila sam da je to bila samo psiha, jer zašto bi stabilan čovjek trebao da završi na respiratoru.

Isti dan smo mu svi samo slali poruke da izdrži, da svi govore da je dobro i da će ga proći taj osjećaj. To veče, 25.03., opet zovem, a period za informacije u večernjim satima je od 19h do 20h, i začudo mi se javi doktor čije ime sam zaboravila, jer smo i sin i ja u međuvremenu dobili koronu i bili i fizički i psihički opterećeni svim i svačim, i traži da što prije kupimo i dostavimo Tocilizumab, koji im je dostavljen u roku od sat vremena, u 21:30 h (na račun se vidi datum i satnica kupovine lijeka), a i tad je zaova od osobe kojoj je predala lijek dobila informaciju da je stabilan ”samo psihički uznemiren”.

Ja mu šaljem poruku u 22 h da će dobiti lijek, da su mu najbolji prijatelji i sestra kupili i dostavili ga već, i vidim da je poruku vidio, a niko drugi nije mogao pogledati poruku jer je mobitel imao šifru šemu za otključavanje.

Sljedeća dva sata te noći od 22h do ponoći su misterija, o čemu možete čitati ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)