Sjedio sam  u osvit 1. maja 1986. godine u nezaboravnim Konaovskim dvorima. Lagani povjetarac donosio je tog prekrasnog sunčanog dana miris behara i janjetine ispod peke. Na rubu živaca, u popularnom dubrovačkom zaleđu, iščekivao sam svoju porciju slasti. I konačno - konobar! Ali, praznih ruku i sa prestravljenim pogledom.
                

- Puklo je, puklo je, dragi moj - gotovo da uzvikuje.
- Šta je puklo? Ražanj, peka?!
- Ma, atomska centrala. Tamo kod Rusa. Kažu ode cijeli svijet u neku stvar.
- Pa, dobro, puklo, sta ćemo sada? Nije to kod nas, nego daleko, daleko. - smirujem ga. - Nego šta je sa mojim mesom i krompirićima?
- Oprostite, sad će...

Uh, još se sjećam tih slasnih zalogaja. Kako je samo korica bila rumena, a tek slatki krompir iz Konavla! Još kada se sve zalijeva rujnim vino iz podruma Cavtata i najružniji dan postaje lijep kao iz bajke. Punog stomaka i zadovoljenih bahanalijskih čula lakše se misli, pita.
                 

- Dobro, što je to bilo, kakva atomska centrala?
- Zove se nekako crno, ja, Černobil. Očekuju da će radijacija iz njenog reaktora zahvatiti cijelu Europu, svijet - stručno će mi momak što je zadužen za ražanj. Očito neki student što je našao dobru proljetno-ljetnu gažu za dopunsku zaradu.
- Spreman je Rus na sve, neće dati radioaktivnim zrakama da se šire - smirujem situaciju, dvoumeći se da naručim još frtalj kile janjetine, onako za dezerta.
- Samo da ne stigne do Hercegovine - ponovo će onaj konobar.
- Zašto Hercegovine?
- Od tamo dobijamo meso!
- A, odakle dobijate Gajgerove brojače?
- Vjerujte da ne znam. Odoh pitati gazdu.
                      

Uskoro se vratio s dvije litre vina i, kao da mi je pročitao misli, sa frtalj mesa od plećke. Još se sjećam kako se pušilo i omamljivalo mirisalo.
                       

- Izvolite, gazda časti. Kaže da ga odavno niko nije tako nasmijao… Ako smijem pitati, šta biste brojali s tim Gajgerom?
- Grame u kilogramu vašeg pečenja.
- To! Ne brinite, naš kuhar ima dobru vagu, još se niko nije žalio.
                        

…Tih dana 1986., uoči 1. Maja, nekadašnjeg velikog praznika ražnjeva i roštilja, veselilo me to zezanje uz miris rumene janjetine. Ali, sada, ipak, mislim da smo trebali imati Gajgerove brojače kada smo išli kod Gojka i drugih u onim gastro logama oko Jablanice. Sve više mi jarana od hećima čuju – manje mesa. Pogotovo pečenog!

Znam sve je to od one černobilske radijacije, a ne od nekih lipida, triglicerida, holesterola.
                         

Jer, ko zna koliko smo tona te nuklearne janjetine u slast smazali po glavi stanovnika u proteklih 35 prvih majeva i ostalih pučkih svetkovina. Srećom da je stigla korona da nam, bar, smanji te gajgere, hoću reći ražnjeve.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Tekst je satiričnog karaktera.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook