Piše:Dževdet TUZLIĆ

Dan žalosti u Srajevu, zastave na pola koplja za Jovu Divjaka. Koliko je toplih ljudskih ispovijesti koje ga povezuju sa svima koje je sretao, poznavao, koji su za  njega samo čuli... Isijavao je samo dobrotu i pozitivu.

Bilo je časno hoditi s časnim čovjekom. Veličanstven je osjećaj da sam ga i lično znao. A upoznali se 1992. godine u zgradi Predsjedništav BiH, gdje je bio i Međunarodni press centar, gdje je bilo i istureno stand-up mjesto Radio Sarajeva.

Bio sam reporter, svakodnevno prisustvovao press konferencijama koje su se održavale u jednoj prostranoj dvorani austro-ugarskog zdanja, koje će nedugo zatim postai kabinet vrhovnog komandanta oružanih snaga Armije RBiH Alije Izetbegovića. Bilo je rano jutro. U toj sobi zanoćili i neki strani novinari. Spavali smo kad se pojavio general Jovan Divjak. Prepoznao me, a kako i ne bi kad su press konferencije svakodnevno bile prenošene na TV Sarajevo, a ja se, pak, uz to, svakodnevno, osim za radio, javljao i za TV.

Prišao mi je i pitao otkud ja na podu da spavam. Pa... nisam ni dovršio rečenicu, rekao da će njegov ađutant obezbijediti vojnički krevet i vreću za spavanje ekipi Radio Sarajeva. Samo sam se zahvalio, jer ga ranije nisam imao priliku upoznati, iako smo razgovarali kao da se dugo, dugo znamo.

A ja sam znao njegovog sina Želimira koji je prijateljevao sa Vanjom, sinom dugogodišnjeg upravnika Narodnog pozorišta Sarajevo Ike Fogla. Jedared je kod Narodne banke imao neprijatan susret sa pripadnicima Armije RBiH ili nekom od lokalnih samostalnih oružanih formacija. Završio je na Hirurgiji, krenuo sam prema Koševu. Uspio doći do Jovinog sina koji mi je ispričao sve razloge incidenta. Imam ih i danas sačuvane na traci reporterskog Uhera i nikad to nisam objavio. Ali sam požurio da nađem Jovu i da mu kažem šta se desilo s njegovim sinom.

Prve godine rata još jednom sam ga sreo. Press centar je preseljen u susjednu zgradu ŽGP-a, u Musali, Jovo je je jedared bio gost u Pressu i govorio o silnom naoružanju, odnosno oruđu, kako je tada rekao, koje je bilo upereno prema Sarajevu. I rekao da će rat trajati četiri godine. Mnogi su s nevjericom primili takvu informaciju, čak bili ljuti zbog te izjave, jer je već i prvih nekoliko mjeseci opsade Sarajeva pokazalo sve zle ćudi rata, ubijanja, gladi, straha...

Nakon rata smo se sretali mnogo puta. Volio je kulturu, dolazio na promocije knjiga, premijere predstava i filmova, sretali se na promocijama njegovih knjiga koje iz štamparije Smaje Vilića, mog Kotorvarošanina.

Družili se na prijemima, pa uz jednu Novu godinu 2005/2006. /uz Tijanu Dapčević na Skenderiji/...

Dijelili mišljenja o filmovima Jasmile Žbanić, a posebno su ga intrigirali oni koji su sadržavali elemente kulture sjećanja /Crvene gumene čizme, Grbavica.../

Sarađivali u projektima Centra za demokratiju i pomirenje iz Soluna, a Jovino Udruženje „Obrazovanje gradi BiH“ bilo partner projekta „Historijske čitanke“.

Počastvovao me dolaskom na promoiciju moje knjige „Život na stiku“.

Zadnji susret nije bio tako davno. Bolest ga je bila pritisla. Ali prepoznatljivi osmijeh ostao.

(DEPO PORTAL/ad)