Piše: Segor HADŽAGIĆ

U vrijeme vladavine vizuelne kulture i njenih ponekad agresivnih strategija probijanja do konzumenta, pravo je osvježenje svjedočiti teatru koji vjeruju u elementarnu snagu riječi i pripovijedanja. Talijanski reditelj i glumac Pippo Delbono, koji, kroz dugogodišnju karijeru, svoju estetsku orijentaciju i etičku poziciju gradi na simpatiji prema ljudima i temama sa margine društva (beskućnici, ulični umjetnici, ljudi zaraženi virusom HIV-a, djeca sa Downovim sindromom...), sinoć se, nastupom u Kamernom teatru 55, predstavio sarajevskoj publici autobiografskim solo preformansom 'Priče o junu', stominutnim putovanjem kroz intimni život stvaraoca, natopljen bogatim životnim i teatarskim iskustvom prepunim brojnih komičnih epizoda i meditativnih refleksija o smrti.

O čemu nam to zapravo pripovijeda Pippo Delbono? Kako uspijeva biti interesantan svih sto minuta, istovremeno reducirajući pozorišni aparat na stol, stolicu, flašu vode i čašu? 

Pa, recept je prilično jednostavan: pričati o sebi, bez lažne skromnosti, ali i bez bombastičnih ego tripova. Delbonove 'Priče o junu' su najjednostavniji mogući pripovjedački teatar sa elementima stand-up komedije (iako gotovo čitavo vrijeme sjedi), ispovijesti i memoarskog pozorišta.

Delbonov teatar je kao jazz: on svoju punoću dobije samo u srazu s publikom, koju Delbono pomoću intimnih ispovijesti pretvara u krug prijatelja!

Pippo Delbonno počinje od rođenja i odrastanja u radikalno katoličkoj porodici iz Ligurije. Potpuno je nevažno da li je Delbono vjernik, ali je katolička tradicija sasvim sigurno ostavila veliki neizbrisiv uticaj na njega, pa otud, možda i njegova sklonost ka ispovijednom iskazu. Tako u prvom dijelu Delbono sa simpatijom priča o svojoj porodici i o tome kako je bio dobar ministrant u crkvi, zapravo jedan od najboljih, da bi potom suptilno proveo temu pedoflije i izopačenosti unutar Katoličke crkve, nešto što je posljednjih godina opasno uzdrmalo kako Vatikan, tako i širu javnost. Potom, prelazi na period dječaštva i mladosti: iskustvo uživanja droga sa prijateljem koji će kasnije postati heroinski ovisnik, dok će Delbonno odabarati pozorište kao svoje životno zanimanje. Unutar razvoja priče Delbono posebno akcentira određene epizode koje posjeduju ili isključivo intimni karakter (epizoda sa prijateljem u baru) kada Delbono pokušava proizvesti ton na pivskoj flaši (što možemo shvatiti kao svojevrstan vid pokušaja oživljavanja prošlosti ili posvetu mrtvim), ili predstavljaju ulomke iz Delbonovih predstava kao što su Rabia, Henrik V ili Vrijeme ubica.

Bilo koja tema koje se Delbono dohvati pretvara se u pravu malu komičnu minijatru, bilo da nam govori o svom menatlno oboljelom prijatelju i saradniku Bobu koji je u stanju komunicirati samo neartikulisanim zvukovima (ali ni to ga neće spriječiti da se odlično sporazumijeva sa Jaserom Arafatom!), bilo da nam priča smiješnu anegdotu o agentici koja zastupa prava Sarah Kane (Delbono je htio iskoristiti nekoliko citata iz 'Psihoze 4.48', posljednje drame Sarah Kane, koja predstavlja njen pokušaj bijega od kliničke depresije. Nažalost, znamo to, on ipak neće biti uspješan).

Ali, bez obzira na komiku, najveća draž Delbonovog teatra ipak leži u iskrenom govoru o smrti. O smrti koja je ovdje ispisana intimnim glumačkim rukopisom bez trunke patetike. O smrti što je je konstantni, svakodnevni strah koju društvo još više pojačava marginalizirajući je kroz npr. gotovo fašistički odnos prema oboljelim od AIDS-a. O smrti opisanu kroz samoizolaciju koja se nastoji prevazići teatrom.

Delbono čak i od najjednostavnijih situacija uspijeva napraviti vrhunski teatar. Tako je to sinoć bio odnos sa simultanim prevodiocem, koji je potreban zato što Delbono nema fiksiran tekst, već ga iz nastupa u nastup obogaćuje spontanom komunikacijom sa publikom.

Delbonov teatar je kao jazz: on svoju punoću dobije samo u srazu s publikom, koju Delbono pomoću intimnih ispovijesti pretvara u krug prijatelja!

(DEPO PORTAL)