Strahovi uzrokovani pandemijom su sasvim razumljivi. Te strahove često može uvećati usamljenost. A usamljenost, kao u začaranom krugu, uvećava pandemija.

Nemogućnost da se pronađe emotivni partner, za mnoge problem i u "normalnim" okolnostima, tokom posljednjih godinu dana postala je još veći izazov - piše B92.

Sa dolaskom koronavirusa dodatno smo se "otuđili" jedni od drugih. Virus nas je spriječio u tome da se družimo, izlazimo, stičemo nova prijateljstva, da pronađemo srodnu dušu, uživamo u malim stvarima ili se radujemo.

Našoj redakciji je javio mladić iz Beograda čije ime i prezime zbog osjetljivosti teme nećemo objaviti koji nam je kazao da nikada nije bio u emotivnoj vezi i da je situacija sada još teža jer je pandemija "zatvorila" mogućnosti za druženje.

"Momak sam od 29 godina a do sada uopšte nisam imao emotivnu vezu niti sam išta pokušavao. Parališe me strah od neuspjeha, ali istovremeno i pitanje jesam li ja dovoljno vrijedan da budem nečiji dečko. Na mene izuzetno utiče i potencijalna osuda društva jer oni ne razumiju takvu vrstu problema. Više sam konformista nego što preduzimam nešto i umrežavam se sa ljudima", objašnjava on za #kakosi.

"Selektivan sam u izboru savjeta i one koji mi ne idu na ruku olako odbacujem što je u startu pogrešno. Imam tek mali broj ljudi sa kojima se često družim isključivo izlazeći na kafu. Fatalista sam, inertan, nestrpljiv i sebičan. Pričam ovo kako bih dočarao zbog čega nisam ostvario tu želju. Ponekad me taj bol toliko guši da ga i fizički osjećam. A samo hoću da osjetim tu emociju sa svojom partnerkom i zajedno dijelimo ono što nas muči. Ne znam kako da motivišem sebe bez obzira na sve predrasude ili stereotipe koji okružuju moj slučaj. To me nekada i odvlači od pokušavanja. Smatram kako bih, ukoliko izgradim samopouzdanje i samopoštovanje, uspio u svojoj namjeri da nekoj djevojci pružim ljubav i sve ono što zaslužuje. Nadam se da će moja poruka doći do onih ljudi koji se pronađu u mojoj priči i da nisam jedini ovakav slučaj", navodi on.

Naš sagovornik kaže i da mu teško padaju mjere kriznog štaba kada su kafići zatvoreni jer ima mali broj prijatelja sa kojima izlazi, te da su i to razlozi koji ga sputavaju u pronalaženju srodne duše.

"Pandemija mi je dodatno otežala mogućnost za druženje i ostvarivanje kontakata. Naročito teško mi padaju mjere kriznog štaba kada su kafići zatvoreni jer imam mali broj prijatelja sa kojima izlazim. Većina kolega i koleginica plaši se korone i kažu mi da se vidimo kada prođe taj nalet. Sve ostaje na dopisivanju putem društvenih mreža ili sporadičnim izlascima sa meni bliskim osobama", objašnjava.

"Kada je na snazi ovakav tip lokdauna, mahom sam u kući, a loše vrijeme dodatno utiče na moje raspoloženje jer ne rade kafići i ne mogu da se prošetam kad pada kiša. Tada uglavnom čitam knjige, pišem doktorski rad, kuckam poruke na telefonu, ako sam inspirisan pišem pjesme, ali me to ne ispunjava toliko koliko razgovor uživo sa onima koji su mi bliski. Zato me demotiviše svako odlaganje susreta iz raznih razloga koji nisu nužno pandemijski. Naravno da ne mogu ući u njihove cipele i razumjeti zašto se to dešava. Željan sam druženja baš zato što mi treba razgovor kroz koji bih iskazao moje probleme ali naravno umjereno da ne opteretim sagovornika. Nadam se da će poruka ovog teksta doprijeti do ljudi koji su u sličnoj situaciji ili žele da mi pomognu u potrazi za emotivnom vezom", zaključuje naš sagovornik.

(B92, Foto: Ilustracija/  DEPO PORTAL/mr)