Bosanci i Hercegovci mogu se pohvaliti mnogim ljepotama koje imaju u svojoj državi, ali i muzičkim zvijezdama koje su nikle pod njenim nebom. Jedna od njih je i diva sevdaha Hanka Paldum. Rijetko ćemo upoznati osobu koja ne zna  barem neke od njenih velikih hitova: „Crne kose“, „Majko“, „Zelene oči“…

Povod za razgovor sa Hankom bilo je Azrino darivanje za Dan žena, unikatnom „Glam Wood“ torbom. Za tu priliku Hanka je došla u prostorije redakcije ovog magazina u Avaz Twist Tower, gdje je, osim uručenja osmomartovskog poklona, razgovarala o brojnim detaljima iz svog života, a ispričala je i nekoliko (smiješnih) anegdota...

Na pitanje o svojim počecima i karijeri, te da li je ikada mislila da će trajati ovoliko godina, Hanka odgovara:

– Nisam nikada žudila za slavom, niti sam bila opterećena uspjesima, nagradama, meni je samo bilo važno da pjevam. U prvom razredu osnovne škole, u mom rodnom Čajniču, učiteljica Fatima Džambegović prepoznala je moj talent. Potom nastavnik muzičke kulture Mujo Fočo, koji me uključio u školski hor. Počela sam nastupati na školskim priredbama. Po završetku četvrtog razreda, moji roditelji prodaju imanje i selimo se u Sarajevo, u stari dio grada Vratnik, gdje su kupili kuću. Tada počinje moja borba za ostvarivanje snova. Uključila sam se u KUD „Bratstvo“ na Vratniku, kasnije AKUD „Ivo Lola Ribar“. Roditelji brane, a ja silno želim pjevati. Moja ljubav prema pjesmi i upornost urodili su plodom. U 17-toj godini polažem audiciju na Radio Sarajevu. Školovanje glasa dvije godine i nakon toga prvi arhivski snimci za radio, tako kreće moja karijera.

Sjećajući se prvog nastupa, kaže:

– Moj svaki nastup kao da je prvi. Otkako znam za sebe, pjevala sam. Čini mi se da je jedan od mojih prvih nastupa bio u vozu, kada sam kao curica, ne znam da li sam i pošla u školu, putujući s majkom tetki u Rudo pjevala. Kad bi voz ušao u tunel, ja pustim glas i zapjevam, a kad izađe voz iz tunela, ja se onako stidno okrenem prema prozoru, kao da to nisam ja pjevala. Slušala sam komentare i hoće li ko pohvaliti to moje pjevanje.

Na konstataciju da su se mnoge generacije zaljubljivale i raskidale uz njene pjesme, te pitanje kako su nastajali njeni najvećih hitova, prisjeća se:

– Jedne prilike, 1996., nakon rata, tadašnji direktor „Croatia Recordsa“ u Zagrebu Miro Lilić priredio je večeru u povodu mog dolaska i potpisivanja ugovora. Tu su bili mnogi hrvatski umjetnici, pjevači, kompozitori, novinari. U opuštenoj atmosferi, zapjevala sam nekoliko sevdalinki i starih vranjanskih pjesama. Bilo je i suza. U jednom trenutku, Miro Lilić reče Mirislavu Rusu, velikom hitmejkeru: “Molim te, Miroslave, napiši mi Hanki jedan veliki hit“, a Rus njemu, onako uz uzdah reče: “Moj Miro, ovoj ženi samo vrijeme može napraviti hit”. Tako da vrijeme i narod određuju velike pjesme. Osim redovnog snimanja sevdalinki za arhiv Radio Sarajeva, imala sam sreću da, u saradnji s Mijatom Božovićem i njegovom pjesmom “Zelene oči”, moja karijera krene uzlaznom linijom. Poslije te pjesme, Julio Marić mi piše pjesmu “Ja te pjesmom zovem,”, kasnije kreće saradnja s Milićem Vukašinovićem i pjesme  “Voljela sam voljela”, “Čeznja”, „Crne kose”…

Kompletan intervju čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)