Glumica Angeline Jolie napravila je intervju s bh. rediteljicom Jasmilom Žbanić za ugledni magazin Time. Razgovarale su bh. kandidatu za Oscara – filmu “Quo Vadis, Aida?”, ali i ratnim dešavanjima u BiH, Srebrenici…

Jasmila, preživjeli ste rat u Bosni i opsadu Sarajeva, svih 1.425 dana. Kakav je utjecaj to imalo na vas?

Imala sam 17 godina kada je rat počeo. Na početku sam mislila da je cool što nema škole, što je test iz matematike odgođen. Bilo je uzbudljivo što je sve bilo naopako. Kad su započela ubistva, kad je nestalo struja i kad smo ostali bez hrane, više nije bilo zabavno. Prioriteti su se promijenili i počela sam različito cijeniti život i cijeniti svaki njegov mali detalj.

Sigurno vam se činilo da ste morali preko noći odrasti?

Oblikovao me kao čovjeka i kao umjetnika. Upisala sam Akademiju i počela snimati kratke filmove, iako gotovo nismo imali opremu. Moj diplomski film bio je dokumentarni film „Crvene gumene čizme“ o majci koja traži svog četverogodišnjaka i devetomjesečnu bebu, koji su ubijeni i pokopani u masovnoj grobnici. Te teme, ta bol i nepravda oblikovale su me zauvijek.

Zašto ste smatrali da morate ispričati priču o masakru u Srebrenici?

Srebrenica je univerzalna tragedija naše civilizacije. Iako je prošlo 26 godina, to je još velika trauma za našu regiju.

Jeste li bili zabrinuti zbog rizika od reakcije, s obzirom na to koliko je tema ranjiva?

Znali smo da je Srebrenica i dalje vrlo bolna tema i da će neki političari pokušati koristiti naš film u svoje svrhe – da bi stvorili još jednu podjelu među narodima – stoga smo morali sakriti činjenicu da snimamo.

Je li bilo teško snimiti film?

Osiguravanje finasija bilo je vrlo teško. Svi su rekli da ljudi ne žele gledati film o genocidu. A za ženu reditelja na Balkanu, gdje su društva još uvijek vrlo patrijarhalna, deset je puta teže osigurati snimanje filma. Dakle, kad je film premijerno prikazan, a publika bila u suzama, bio sam iznenađena i presretna. Sjajno je vidjeti da publika voli i filmove s teškim temama.

Kao neko ko već dugi niz godina sarađuje sa Ujedinjenim nacijama, još uvijek mi se nameće Srebrenica. Tragedija je u tome što su ljudi vjerovali da će ih mirovne snage UN-a smještene tamo zaštititi. Umjesto toga, područje je preplavljeno i počelo je ubijanje. Je li ovo iskustvo utjecalo na vaše viđenje Ujedinjenih nacija i imate li osjećaj kako bi se to trebalo promijeniti u budućnosti?

Ujedinjene nacije su divna ideja institucije koja nas sve ujedinjuje i voljela bih da je vidim jačim, boljim i odlučnijim. No, na UN još uvijek utječu politički interesi koji nemaju nikakve veze s ljudskim pravima, a to čini UN sustavno korumpiranim. Vjerujem da bismo UN trebali služiti ljudima, a ne političarima. Zaista se nadam da „Quo Vadis, Aida“ može pomoći u postavljanju pitanja neovisnosti odluka Ujedinjenih naroda i potrebe za većom odlučnošću u zaštiti ljudskih prava.

Dio jedinstvene strahote pokolja u Srebrenici bila je svjesna namjera da se ubiju svi muškarci i dječaci – nenaoružani muškarci i djeca. Teško je zamisliti taj gubitak. Upoznala sam žene koje su izgubile 40 članova svoje porodice: sinove, muža, braću, rođake, oca, djeda … tri generacije su nestale. Izbrisane su veze s prošlošću i budućnošću. Gubitak je tako neizdrživ, a rupa u srcima preživjelih neizmjerna.

Jedna od zaista nevjerovatnih i nadahnjujućih stvari koje su se mogle pojaviti iz tog užasa su srebreničke majke koje čuvaju uspomenu na svoje najmilije, neumorno traže njihova tijela i mirno vode kampanju za pravdu. Kakav značaj one imaju za vas kao Bosanku?

One imaju tako nevjerovatnu snagu. Majke još uvijek traže kosti svojih sinova i muževa. 1.700 tijela još uvijek nije pronađeno.

Sjećam se kako sam sjedila s grupom majki i jedna od njih mi je rekla da su joj nakon godina potrage sve što je trebala sahraniti bile dvije male kosti noge. Ti su fragmenti bili sve što je od njega mogla pronaći. To je kao roditelj nezamislivo. Neke majke žive samo da bi ih pronašle i sahranile svoje najmilije. Znaju da su svi njihovi ostali rođaci mrtvi, a ako ih ne pronađu, njihova djeca neće moći ni grob posjetiti. Znam da niti jedan film ne može donijeti takvu količinu boli, ali pokušala sam prikazati mali dio ove tragedije.

Uvijek me pogađalo koliko su majke hrabre. Vratilie su se kućama koje su izgradile ili u kojima su živjeli, često kao jedini preživjeli članovi njihove porodice. Njeguju svoje vrtove, nastoje mirno suživjeti sa svojim susjedima, čak i nakon onoga što se dogodilo. Nikad nisu tražile osvetu. Sva njihova energija usmjerena je prema pronalaženju istine i pravde. To je jedini način za izgradnju stvarnog mira. Čak i nakon takve tragedije, oni promiču ideju da žive zajedno.

Mislite li da je ovo nešto što je jedinstveno za njih ili govori nešto o ženama općenito?

Mislim da žene uvijek pronađu rješenje u nemogućim situacijama. Žene iz Srebrenice jedinstvena su organizacija koja dijeli vrijednosti mnogih drugih ženskih organizacija, kao što su Žene u crnom, nevjerovatna srpska organizacija žena koje vrijedno rade protiv rata.

Mislite li da su majke Srebrenice dobile priznanje koje zaslužuju?

Voljela bih da smo ih nominirali za Nobelovu nagradu za mir, jer su one jedinstvena snaga mirotvoraca.

To je prekrasna ideja. Nadam se da će se nešto poduzeti i da to može biti dio liječenja od ratne traume.

U pravu ste i mislim da su traume zaista duboke i da uopće nisu zacijelile. Jedan od razloga je taj što se genocid neprestano negira, a to jako boli porodice žrtava. Sve dok se istina ne prepozna i ne prihvati nije moguće ići dalje.

Šta mislite koliko je tu značajna umjetnost?

Vjerujem da filmovi mogu promijeniti svijet. Čak i ako se jedna osoba promijeni i odluči ne povrijediti druge, to je postignuće.

(DEPO PORTAL/Foto: Arhiv/md)