Bakira Izetbegovića sam poznavao iz gimnazije. On je na odmoru između dva sata, s gađenjem, iz hljeba vadio viršlu, pa je s odgovarajućom grimasom, nosio preko cijelog bifea i teatralnog "peksinluka", uz neizbježno "fuj", bacao u kantu za smeće. Kada su ga zbog žućkasto-crvene kose zvali "Žuti", on se trudio biti duhovit: "Nisam ja žut, ja sam zelen", rekao bi, podsjećajući tako na svoju žestoku islamsku orijentaciju - piše Kusturica, ne ostavljajući dvojbu da njemu samom, usprkos muslimanskom imenu i prezimenu, nije smetalo jesti hranu zabranjenu islamskim vjernicima. Nije također pojasnio kako se događalo da muslimanskoj djeci u školama, u jugoslovenskoj državi koju je toliko branio, ne bude, uz hljeb, nuđena i neka druga hrana - shodno njihovim i uvjerenjima njihovih roditelja.

I ova mala pikanterija, u kojoj Kusturica, kao i na mnogim mjestima u ostatku knjige, iznosi "mahalaške" podatke o ljudima o kojima piše potvrđuje, po nekim  mišljenjima, da se "slavni režiser", usprkos tvrdnjama da je proširio svoj horizont na cijeli svijet zapravo nije puno odmaknuo od tople "mahalaške estetike" i da zapravo nikad nije prebolio činjenicu da zbog svoje (in)direktne podrške velikosrpskoj politici nije baš omiljen u svom rodnom gradu.

Iz najnovije knjige Emira Kusturice prenosimo još neke dijelove, koji se tiču legendarnog Davorina Popovića, te kultne sarajevske kafane Šetalište.

O Davorinu Popoviću: Igra košarku, cuga, puši slobodno na sred utakmice...

Igrajući košarku, htio sam da prevaziđem sarajevskog junaka Davorina Popovića Pimpeka. On je neviđenom brzinom proturao loptu igračima kroz noge, presijecao protivničke akcije, dodavao iz dvokoraka, iza leđa. Uspijevao je biti najbolji, iako je rastom, u odnosu na ostale igrače, ličio na dijete među džinovima. Igrao je košarku skoro kao oni crnci iz Harlema. Za vrijeme time-outa uzimao je cigaretu i pušio. Paša je, kao najjači u raji, što je značilo i najpametniji, protumačio Pimpekov potez:

- Tako, čovjek napravi propuh u plućima. K’o kad u autu daš gas, onda dim izađe pod pritiskom iz auspuha. I ja to radim, povučeš dim duboko do jaja i ispušeš dim natrag. Znaš kakav je osjećaj?

- Ne znam - rekao sam, a on je shvatio da ga zajebavam, pa me potjerao po pomoćnom terenu FIS-a. Obično smo u takvim situacijama izgledali k’o mladi medvjedi koji oštre kandže, udaraju se u namjeri da ojačaju. Bez obzira koliko su snažni bili udarci, mi smo se smijali.

Dok je, za Osmi mart Pimpek pjevao sa Indexima u sali FIS-a, ja sam stajao u prvom redu i zajedno sa njim pjevao omiljenu pjesmu
“Da sam ja neko ...”. Tekst te pjesme potpuno je odgovarao mojim željama, jer sam i ja htio da postanem neko. Divio sam se sarajevskom junaku sa ulice i zavidio mu iskreno: igra košarku, cuga, puši slobodno na sred utakmice, pjeva u grupi koja liči na
Beatlese. I, što je najvažnije, ne mora u školu! Ja sam, da bih se što više približio tom životnom idealu, promijenio govor. Promuklim glasom sam imitirao sarajevskog idola. Navečer sam, kad me niko ne vidi, ispred ogledala, držao nevidljivi mikrofon i pjevao: “Ruke pružam sada prema tebi ...”

O kultnoj kafani Šetalište: Ni Johnny Depp nije ostao ravnodušan

Jedino mjesto u Sarajevu u kome su ratne priče gubile na težini i gdje su postajale manje opasne, bila je upravo kafana Šetalište. Prema toj pojavi stalni gosti su se odnosili baš kao i loš student koji odlazi da sebi prizna kako će sutra propasti na ispitu. On nije proveo nad knjigom ni jednu minutu, ali je, unatoč tome, odlučio da sutradan pogleda u oči profesora. Iako ništa nije znao, nadao se da neće propasti! Rat nikako nije dolazio na dnevni red i ozbiljno razmatranje u Šetalištu. Najpijaniji gost iz starije generacije je govorio:

- Što ste se usrali. Otkako je svijeta i vijeka ljudi se tuku i jebu, ja ne mogu ni jedno ni drugo, ali bih volio da makar gledam, da me mine želja!

- Što da gledaš, prvo ili drugo?

- Svejedno, nema tu razlike, sjediš i gledaš rat, polovku ispred tebe, narežeš gavrilovićke i travničkog sira i Bog te veselio!

Kafana šetalište bila je svojstvo bankrotiranog ugostiteljskog preduzeća Balkan, a već su nišandžije iz krugova bogatih piljara vidjeli ovaj objekt kao svoje vlasništvo. Tako nisu mislili moji prijatelji iz djetinjstva. Niko od njih nije imao novca da kupi ovu kafanu, ali nisu dali nakupcu voća i povrća, bivšem policajcu Delimustafiću da im, kupivši Šetalište, otme primaću sobu.

Iz sirotinjskog roštilja mršavo je dimio drveni ugljen, jaka vazdušna depresija učinila je svoje. Jedino su, na ulju, ponosno cvrčali ražnjići. Moji drugovi su držali u rukama transparente: “NE DAMO NAŠU KAFANU! DOLE kapitalista! LOPOVI MARŠ IZ NAŠEG OBJEKTA!“ Sve to ganulo je Johnnyja Deppa, ali i kamere televizije Sarajevo.

“What a proud people“, progovorio je osjetljivi umjetnik Johnny. “They fight for there bar, I have never seen it in my life.“

O Abdulahu Sidranu: Mali književni aristokrata

Abdulah Sidran je u okvir moje životne slike stigao kao stradalnik. On je u priči “Otac je kuća koja se ruši” iscrtao svoju porodičnu dramu, a glavni lik bio je njegov otac, golootočki mučenik. Zbog njega Sidran nije bio omiljen u sarajevskim političkim krugovima. Sreli smo se u kantini Radio-televizije Sarajevo, na kojoj sam, u to vrijeme, bio zaposlen. Sidran je tada, kao i mnogo puta u njegovom životu, vezao nekoliko dana i noći uz piće i noćne zabave. Darovitost je ovog Sidrana izdvajala iz pejsaža kantine zasićene namrštenim televizijskim radnicima i mirisom pregorjelog ulja. Sidranov pjesnički dar i vještina govorenja činili su da izgleda kao mali književni aristokrata. On je govorio kao da diktira daktilografkinja gotove dijaloge za svoju novu priču. Tu nikada nije bilo viška ni jednog zareza, o viškovima riječi da i ne govorimo. Kasnije sam shvatio da on, u stvari, piše, a da se nama čini da govori. Na tom jeziku on mi je rekao:

- Ja sam bolji u pisanju od drugih, pa i od Gordana Mihića, u to nemoj da sumnjaš. Imam scenarij za tebe!

Mjesec dana kasnije napisao je kratku verziju scenarija u kome je glavni junak Dino, sarajevski pubertetlija, uhvaćen u trenutku kada život sa njim započinje važnu igru otvaranja duhovnih procesa. Sidran je vješto ukrstio obiteljsku dramu koja kulminira očevom smrću i osobnu dramu mladića Dine koji se zaljubljuje u seljančicu, dovedenu sa sela na gradsku pripremu za prostituciju u Milanu.

Veličanstvene su bile scene umiranja Dinovog oca Mahe, komuniste i zanesenjaka, koji odlazi na onaj svijet, dok mu sin iz “Politikinog zabavnika” čita o znanstveno mogućem vječnom životu. Autobiografska uvjerljivost i melodičnost Sidranovih dijaloga gradile su veliku snagu ove scene.

(DEPO)