Životni intervju s poznatim ginekologom i perinatologom

Asim Kurjak: Stiže vrijeme liječenja fetusa od paralize i autizma... Inteligenciju možemo prepoznati kod nerođenog djeteta

Nedjeljni magazin22.02.21, 14:21h

Asim Kurjak: Stiže vrijeme liječenja fetusa od paralize i autizma... Inteligenciju možemo prepoznati kod nerođenog djeteta
Hrvatski liječnik, osnivač škole Iana Donalda, kojih je 126 u 89 zemalja svijeta, redoviti član osam Akademija (uz ostale, i ruske, ali ne i hrvatske), vlasnik 13 počasnih doktorata, autor 121 knjige i vlasnik 700 umjetničkih djela

 

Izvor: Vecernji.ba

Razgovarao: Nedžad Haznadar


Prošlost. Sadašnjost. Budućnost. Takav se koncizan i zapravo drzak reklamni apel nalazi na naslovnici nečega što uobičajeno završi u formatu i nakladi luksuzne brošure, a ovdje je naraslo do podebljeg izdanja: “Ian Donald, Inter-University School of Medical Ultrasound”. Knjiga opsega 402 stranice podijeljena je na devet poglavlja, najvažnije se nalazi od 33. pa sve do 355. stranice gdje se abecednim redom nižu zemlje i gradovi u kojima se nalaze škole Iana Donalda, britanskog liječnika, inovatora i pionira upotrebe ultrazvuka u medicini. Od Argentine do Vijetnama, tih škola ima 126 u 89 zemalja svijeta, uključujući praktički sve europske zemlje i Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD i Kanadu, Japan i Koreju, Rusiju i Kinu, Izrael i Palestinu, Nigeriju i Čad, Brazil i Čile, Indiju i Australiju… A kakve veze taj najveći svjetski privatni lanac medicinskih škola, edukacijskih centara i ginekoloških ordinacija ima veze s prof. dr. Asimom Kurjakom? Pa, sve! To je on smislio i izveo. To je sve njegovo.

 

Ostvario je, dakle, snove većine pripadnika svejedno koje akademske zajednice, a posebno iz ovdašnje, lokalne medicinske struke, tako da ne čudi da su ga se u nekoliko prilika htjeli ozbiljno i zauvijek riješiti. Kurjak je premjestio igru na međunarodnu scenu, a ona mu je uvijek uzvraćala najvrednijom monetom (13.275 citata), čime je preostala zadnja kazna, ni on nije primljen za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

 

Redoviti je član osam akademija, uključujući Rusku akademiju znanosti i umjetnosti. Dodijeljeno mu je 13 počasnih doktorata na stranim sveučilištima. Autor je 121 knjige, od kojih su najvažnije, pojednostavnjeno rečeno, globalni “udžbenici” za korištenje ultrazvuka u porodništvu i ginekologiji, „Donald School Textbook of Ultrasound in Obstetrics and Gynecology“ i „Textbook of Perinatal Medicine“.

 

Privatno, Kurjak je ozbiljan kolekcionar hrvatskih slikara, zbirka mu je izlagana u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. U posjedu je više kuća, Lufthansine Senator kartice koju, koliko je poznato autoru ovog teksta, u Hrvatskoj ima još samo Ratko Knežević, treba natući 500.000 milja godišnje čak i kad si stalno u prvoj klasi.

 

Žena, dva sina, četvero unučadi. Okolinu toliki uspjeh stvarno može svjesno ili nesvjesno jako iritirati. Dodajmo na kraju, mjesto rođenja i ini fakti: Kotor Varoš kod Banje Luke, Bosna i Hercegovina, u Zagreb došao 1968., musliman, sve to Asimu Kurjaku nije olakotna okolnost pred hrvatskom javnosti.

 

Ima 77 godina. S naslovnice izdanja iz 2020. poručuje: “Ja sam budućnost.”

 

– Kako sam? Ne osjećam ama baš nikakav teret godina pri kretanju ili produktivnosti. Još na fakultetu smo učili da je čovjek mlad onoliko koliko mu je mlad lokomotorni sustav, a on me dobro služi, normalno se krećem, zadovoljan sam. Posebno mi je važan moj kognitivni sustav, moć pamćenja i rasuđivanja, koji je i dalje izuzetno razvijen, funkcionalan. U ovoj životnoj dobi, koja je počela prije dvanaest godina i nazivam je administrativnom mirovinom, jednako sam aktivan kao prije. Svoju dob ne osjećam kao opterećenje niti kao napor, čak ni kao poziv da reduciram svoje svakodnevne aktivnosti. Dapače, izrazito se trudim da ne dođe ni do kakvih restrikcija, nisam u prilici zakazati ni u jednom segmentu. Imam izdavače u SAD-u, Japanu i Italiji prema kojima sam obvezan, vodim tri međunarodne asocijacije, od kojih je možda najvažnija Svjetska akademija perinatalne medicine, koja ima 28.000 članova. Čine je ginekolozi, pedijatri i suradne discipline, a to vrlo moderno, dinamično područje koje se brine o majci, njezinoj nerođenoj i novorođenoj djeci. Predsjednik se ne dogovara i postavlja dekretom, već se na petogodišnji mandat bira na općim izborima anonimnim glasanjem. Za mene je to priznanje struke, kolega iz cijelog svijeta, od velike važnosti.

 

Kako se rađa znanstvena misao, gdje počinje znanost?

 

Svojim studentima uvijek govorim: Morate uočiti problem. Tako počinje. A, moj stari profesor Nikša Alegretti na zagrebačkom Medicinskom fakultetu znao je reći: “Ak’ ja nešto mogu uzet, pa stavit na vagu i izvagat, tu počinje znanost”, za razliku od religije, gdje se ništa ne mora stavljati na vagu i izvagati, gdje se vjeruje u dogmu, metaforu… Danas je ključni izazov kako otkriti mlade kreativne znanstvenike, buduće lidere, a taj proces počinje već u školskim klupama, čak i u ranom djetinjstvu. Poznata je korelacija s djecom kojoj su roditelji posvećivali veću pažnju i koja su već u predškolskoj dobi odskakala od ostale djece, takvi kasnije postaju veliki znanstvenici i nobelovci. U školi bi se morala učiti metodologija znanstvenog rada i strategija, već i učitelj u osnovnoj školi trebao bi zračiti šarmom jer će njime svoje učenike, a poslije studente vezati uz svoj intelektualni kapital i učiniti od njih saveznike. Učitelji, profesori i mentori nikad ne smiju biti arogantni ni bahati, oni bi se čak, ponekad, trebali umjetnički razulareno ponašati, širiti svoj šarm i intelektualnu energiju na svoje učenike, bili oni djeca u školskim klupama bili doktorandi na sveučilištu. Zahtjev koji može ići na svu našu populaciju i obrazovne institucije jest da se uvede znanstveni način razmišljanja. Ne morate biti znanstvenik da biste znanstveno mislili. Znanstveno misliti znači, pojednostavnjeno rečeno, pokazivati radoznalost.

 

Kad biste ovu svoju tezu izmjerili, koliki bi vam bio osobni rezultat kao profesora, koliko ste “dobili na šarm”?

 

Točno 22 sveučilišna profesora koja su kod mene upisala i završila, a sad rade od Švedske do Sjedinjenih Američkih Država. Recimo, u Liverpoolu je Žarko Alfirević, jedini Hrvat šef neke engleske klinike. Formiranje bioloških tragova u ljudima smatram ključnim. Kao znanstvenik i sveučilišni nastavnik široj se javnosti možeš predstaviti svojim knjigama, nastavom, akademskim radom. To sve mora ostaviti tragove. Svaki sveučilišni profesor iza sebe mora ostaviti jedan udžbenik i dva, najmanje jednog, svog učenika u istom akademskom statusu kakav je on imao u trenutku odlaska u mirovinu. Mnogi veliki ljudi to nisu učinili. Nisu veliki.

 

Govorili ste o nužnosti prepoznavanja posebno darovitih u što ranijoj dobi. Kad, zapravo, prvi put možemo doznati je li neko dijete doista inteligentno?

 

Još dok je u majčinu trbuhu. Time se intenzivno bavim zajedno sa svojim timom, mi proučavamo inteligenciju nerođene djece, zanima nas kad počinje proces pamćenja i zapamćivanja. Radili smo brojne eksperimente, među ostalim, s glazbom; trudnici bismo za pregleda puštali djela Vivaldija, Mozarta, Bacha, Beethovena i pop-glazbu. Potom bismo četverodimenzionalnim ultrazvukom koji je u stanju pratiti sve pokrete i zbivanja u maternici majke pratili reakcije nerođenog djeteta. Nevjerojatno nešto! Prvo smo zapazili da fetusi vole Vivaldija, vole i Mozarta, a ne vole Bacha, ni Beethovena, ni pop-glazbu. Kako to znamo? Kad bismo puštali Vivaldijeva “Četiri godišnja doba”, fetus bi se tako radosno počeo meškoljiti, tako lijepo plivati. Kad bismo nakon petnaest dana ponovili eksperiment, on bi na isti način reagirao. Iz toga smo postavili tezu da to nerođeno čedo, taj fetus, iznenađujućom suptilnošću pamti glazbu i reagira kao što je reagirao i u prvom slučaju. Znači da je inteligentan.

 

Govorite o fetusu koje dobi?

 

Od 28 tjedna, koji je granica između pobačaja i donesenog djeteta koje je sposobno za daljnji samostalan život.

 

Golemo je moralno pitanje “28. tjedan”, kakva su vaša posljednja saznanja, je li granica do koje je moguće učiniti pobačaj dobro izmjerena? I još ona sitnica od pitanja: kad, zapravo, počinje život?

 

Što se tehnologija više razvija, to više znamo. I onda paradoksalno, što više znamo, to život ranije počinje. Početak života je jako kompleksno pitanje. Sve do koje desetljeće unazad, devet mjeseci nošenja je bilo obavijeno popriličnim velom tajne sve dok nije došao ultrazvuk, neštetna i neinvazivna metoda koja nije dio magnetskog spektra kao što je rendgen ili magnetska rezonancija. Mehanička je to energija, govorimo o zvuku. Kad bi taj zvuk imao frekvenciju veću od 16.000, bio bi ultrazvuk. Adekvatnom elektroničkom obradom mi taj zvuk, taj odjek koji nastaje od snopa ultrazvuka odbijenog od fetusa, gledamo na ekranu kao dvodimenzionalnu, trodimenzionalnu ili četverodimenzionalnu pokretnu sliku. I tu je nastala prava revolucija. Čak i u vrijeme mog studija i specijalizacije, bilo je to na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete, liječnik je samo po pogledu na trbuh i opipu pokreta mogao zaključiti što u tom trbuhu trudnice ima, koliko ima beba, ima li beba sve dijelove tijela... Ginekolog je samo čekao porođaj, nipošto se nije smio uplitati u te takozvane prirodne sile, čekao je ishod tog poroda i samo ga registrirao. Nekadašnji ginekolog bio je – povjesničar. Suvremeni ginekolog je nešto sasvim drugo, postao je prorok, na raspolaganju ima takve metode pretrage, najmoćnije ultrazvuke, nazivamo ih “prozor u maternicu”. A, ja ga nazivam i “prozor u jajnike”, danas pratimo i sve one procese koji prethode trudnoći.

 

Znanstveno smo utvrdili da 95% kroničnih bolesti od kojih danas najviše umire čovječanstvo, krvnožilne bolesti, dijabetes i maligne bolesti, prije svega počinju u maternici majke. Dobro vođena trudnoća i dobro vođen porođaj preveniraju nastanak tih bolesti, zato je moja struka postala iznimno važna i odgovorna jer tjelesna i intelektualna budućnost nadolazećih generacija ovisi o znanjima i stručnosti današnjih ginekologa. Moja generacija pamti visoku smrtnost novorođenčadi i male djece, nekad je bilo normalno da od šestero rođenih preživi dvoje ili troje. Danas to zbog razvoja znanosti više nije slučaj.

 

Podsjetite nas na okolnosti otprije pedeset godina, kako ste dobili tu životnu priliku da se specijalizirate za UZV koji se krajem šezdesetih tek razvijao i eksperimentalno ulazio u svjetsku medicinu?

 

Bio sam sretniji nego pametniji. Mene je moj tadašnji šef Klinike u Petrovoj dr. Branko Rajhvajn poslao na jednu englesku stipendiju za koju nikad nisam saznao kolika je bila, ali koja je pokrivala sve moje troškove. Jednostavno sam donosio račune, a oni bi ih plaćali. Trebao sam specijalizirati ginekologiju dječje i adolescentne dobi, toga je bilo malo u Jugoslaviji, pa kad se vratiš da nikome ne smetaš. A, počeo sam smetati čim sam se vratio, i to s ultrazvukom, novotarijom. O svemu je odlučila jedna slučajnost.

 

Bilo nas je 35 iz 35 zemalja svijeta i nas je British Office, na početku jednoipolgodišnjeg staža odveo na dvotjedno upoznavanje s vodećim britanskim zdravstvenim institucijama. Tako sam dospio u Glasgow, gdje sam upoznao prof. Iana Donalda, čovjeka koji je u to vrijeme eksperimentirao zajedno s inženjerom Tomom Brownom. Došla im je žena s golemim trbuhom, kao trudničkim, jer što vidiš, vidiš trbuh, nemaš nikakvih drugih dijagnostičkih informacija. Odveli su je na taj eksperimentalni UZV aparat koji je pokazao prazan echo, nije bilo odjeka, sama tekućina koja je bila posljedica bolesti jetre. Oni su tu tekućinu ispumpali itd. I tu se, zapravo, rodila konačna ideja o primjeni UZV-a u trudnoći. Odatle je sve krenulo. Ian Donald me je kasnije zavolio kao sina, surađivali smo do kraja njegova života, razvio se očinski odnos prema meni.

 

Ian Donald je bio Škot i nije odveć volio Engleze, ali je silno volio Hrvatsku. Zajedno smo radili na projektu razvoja ultrazvuka cijelo jedno desetljeće, svako je ljeto boravio kod mene u Dubrovniku. Oporučno mi je ostavio obveze i sva prava da publiciram njegove radove, brinem se o ostavštini tog izumitelja i pionira primjene UZV-a u ginekologiji i porodništvu i dozvolu da školu nazovem po njemu. Danas je Škola Iana Donalda prisutna u 89 zemalja svijeta. Svaku diplomu likovno uokviruje hrvatski pleter, to je hrvatska diploma, godišnje je steknu tisuće liječnika, ginekologa. Ta bi prava više nego išta htjeli imati Englezi, mene je to oduševilo, ali i donijelo protivnike među Englezima, s razlogom su jalni i ljubomorni jer sam danas predsjednik nekih moćnih globalnih asocijacija. Da ne biste pomislili, nije prava mržnja i pravi rat u pitanju. Više neko natjecanje na akademskoj razini. Slučajnost je, dakle, odlučila da sam odabrao ovu tehniku.

 

Druga okolnost koja mi je pomogla je ta da sam se obučavao na japanskoj tehnologiji. Danas u Japanu imam 15 škola i devet udžbenika na japanskom jeziku. Bio sam član konzilija tadašnje princeze, a današnje japanske carice Masako, koja je na koncu rodila dvoje zdrave djece. Ona je među 22 šefa države ili vlade kojima sam pružio zdravstvene usluge. Lijepo se poklopilo, ultrazvuk sam izučio na japanskoj tehnologiji, a japanski studenti uče iz mojih udžbenika.

 

Što biste danas rekli o sutrašnjoj tehnologiji, što nas čeka?

 

U medicinskom smislu kontinuirani rast, strahovito nas ubrzava i unapređuje visoka tehnologija. Dugo smo željeli sliku fetusa u tri dimenzije jer je svaki organ u ljudskom tijelu naravno trodimenzionalan. I samo što smo ozbiljnije počeli uživati u tim trodimenzionalnim slikama, a ja upravo objavio novu knjigu o 3-D ultrazvuku, već je ta slika i oživljena. Oživili su je briljantni elektroničari, nastao je 4-D i sad vidimo i sve pokrete. Zahvaljujući toj 4-D slici uveli smo test koji se danas naziva KANET, a koji otkriva moždanu funkciju fetusa, pa i paralizu kojoj se učestalost nije promijenila još od 1952., ima je od dvoje do četvero djece na tisuću novorođenih. To je neizlječiva bolest, nema lijeka, abilitacije ili rehabilitacije, to su invalidi do kraja života. Sad smo ih u stanju otkriti antenatalno, čak smo dokazali da je fetalna neurologija, odnosno detektiranje stupnja neurološkog razvoja nerođenog čeda, puno lakša za dijagnostiku nego kod novorođenčadi i malo većeg djeteta.

 

Kako to?

 

Zato što je fetus astronaut, on u maternici pliva, on lebdi, nema tiranije gravitacije, ne zanosi ga lijevo ili desno. Zato smo razvili teoriju o ljudskom biću i dvije različite faze njegova života, kao fetusu u maternici i kao novorođenče. Mi smo saznali da neurološke bolesti kao što je autizam, moždana paraliza, Parkinsonova i mnoge druge bolesti počinju već u maternici majke, do toga je došla moja ekipa, za to smo dobili pet, šest tisuća citata. Za dijagnosticiranje moždane paralize već smo riješili problem, razvili smo test koji su pet godina multicentrično ispitivali stručnjaci u Osaki, a zatim i dodatnih pet godina, da bismo ga na kraju preporučili kao pretragu pri svakoj trudnoći. Danas je to standard u cijelom svijetu. Taj su test nazvali KANET, “Kurjak Antenatal Neurobehavioral Test”.

 

Ostatak intervjua s profesorom Kurjakom čitajte na Večernjem listu.

 

(DEPO



Komentari - Ukupno 11

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još