Piše: Segor HADŽAGIĆ

Generacija 91.-95 u svakom slučaju nije remek-djelo pozorišne umjetnosti, ali je adrenalinska energija mladog ansambla miljama ispred nekakvih visokoestetskih izleta u kvazieksperimentalno scensko mucanje ili anahrono «prodavanje magle» iz ranga manifestacija provincijskih kulturno umjetničkih društava.

Predstava Generacija 91.-95. autorskog trija Šeparović, Ferčec, Dežulović propituje ratnu prošlost zaraćenih naroda,a u matičnoj zemlji «Lijepoj našoj» ona vjerovatno ima namjeru da postigne katarzični učinak, budući da se bavi nečim što je još deceniju unazad predstavljalo svetinju u koju se ne smije dirati-Domovinski rat! Međutim, da bi se postigao katarzični učinak, mislim (pošto ne znam kakve su reakcije hrvatske publike) da se ne smije samo ostati na  pipkanju,dirkanju i golicanju, već prokopati mnogo dublje, biti puno odlučniji, radikalniji, i nabrijaniji što je potencijal koji mladi ansambl (sastavljen uglavnom od naturščika rođenih upravo u periodu Domovinskog rata) definitivno posjeduje, ali, avaj, on nije do kraja iskorišten. No, i pored toga nagrađeni smo dobrom predstavom i nećemo očajavati zbog propusta, koji gotovo u cijelosti možemo pripisati dramaturškoj obradi tekstualnog predloška-romana Jebo sad hiljadu dinara Borisa Dežulovića.
 
Dva odreda na tajnom zadatku. Po šest njih na obje strane Jedan su pripadnici Hvo a drugi čine vojnici Armije BiH. Odsječeni od svojih komandi približavaju se jedni drugima. Susret je neizbježan. Tragikomedija zabune nastaje jer ne znaju ko je čiji, pošto su obje vojske prerušene u uniforme svojih neprijatelja. Uz pregršt komičnih situacija, viceva i dosjetki jasno je da je samo jedan kraj moguć: tragičan. Tako bi ukratko glasio siže Dežulovićevog romana

No, redatelj Borut Šeparović i dramaturg Goran Ferčec nisu, u prvom planu, zainteresirani za linearno i realističko predočavanje fabule romana već za stvaranje specifičnog konteksta igre koji spaja fikciju i dokumentarnost, prošlost i sadašnjost, likove romana i privatnost glumca. Tako se stvara odlična baza za depatetizaciju istorije, koja opet nije ni izrugivanje iste. Polazište za ovaj Tour de Force po neslavnoj bliskoj prošlosti je stvaranje atmosfere masmedijskog spektakla, a to je puštanje audio zapisa egzaltiranog turskog komentatora sa istorijskog poraza hrvatske «repke» od Turske u zadnjim minutama meča četvrtfinala Eura 2008. Time je uspostavljen jezik netrpeljivosti koji je generaciji 91.-95. upravo i najbliži: ludilo fudbalske utamice.( u Hrvatskoj se, pogotovo među Bad Blue Boysima, nikad odigrani meč između Dinama i Crvene Zvezde i neredi koji su uslijedili, zapravo  računa kao početak rata). Nakon fudbalske utakmice koja predstavlja inicijalnu kapsulu Šeparović će uspostaviti četverodijelnu strukturu propitivanja rata: manipulaciju, pripreme, izvedbu i suočavanje.
 
Krenimo sa prvom. Glumci su podjeljeni u dvije grupe, razdvoje stolom: Hvo i Armija BiH! Potom glas redatelja Šeparovića počinje dirigirati igru kao na školskom času istorije i tjelesnog odgoja : svaki glumac ustaje i izgovara Dežulovićevu pjesmu o predrasudama rasne, nacionalne i etničke mržnje, dok ih Šeparović, po potrebi ispravlja. Tako započinje svaka ideološka manipulacija i proces poticanja mržnje. Drugu stepenicu predstavljaju fizičke pripreme (glumci trče u krugovima oko stola). Treća je samo uprizorenje rata iz Dežulovićevog romana, koja je demonstrirala odličnu tjelesnu pripremljenost i prilično zavidno psihološko nijansiranje karaktera od strane glumaca, koji su, rekosmo, uglavnom naturščici. Međutim, ovaj dio je dramaturški najslabije osmišljen budući da u cjelosti računa na realistički kod, kojemu ovdje uistinu nije mjesto. Ako je već na samom početku uspostavio pravila igre koja fikciju subvertira dokumentarnošću, Šeparović je onda trebao znati da i dio izvedbenog karaktera rata (kako to samo grozno zvuči!) nije trebao posvetiti samo fikciji (u ovom je dijelu ukinuta privatna ličnost glumaca). Na taj je način, samo razbio i tempo i ritam, a totalitetu iskustva promatranja rata fikciji dodijelio počasno mjesto. Ispostaviće se to na kraju kao kobna greška, jer je tako izbjegao da napravi istinski maestralnu predstavu čiji najbolji dio slijedi na kraju a u odnosu na uprizorenje romana Jebo sad hiljadu dinara, dat mu je nesrazmjerno malen prostor. U finalu predstave, glumci, po uzoru na press konferenciju, sjede za stolom i nude nam vlastitu poluizmišljenu i duhovitu biografiju (svi imaju peticu iz povijesti i gotovo svi identitet određuju spram vjere u Boga i pripadnosti Katoličkoj crkvi!).

Statičan mizancen  može fantastično da funkcionira ako se prepozna odgovarajući kontekst, a u ovom slučaju to je psihološkoi momenat mladića koji su rođeni u ratu. Oni su mahom svi dobri Hrvati i vjernici (osim jednog koji je Bošnjak), što ih ne spriječava da slušaju Baju Malog Knindžu. Kada se Bošnjak pobuni protov Bajine pjesme uz koju su četnici klali Bošnjake, nastaje apsurdni sukob među grupom koji naravno uključuje vrijeđanje žrtvama rata. Da bi sukob bio potpun, treba im i Srbin  (a niko to ne želi da bude) kojeg će svi maltretirati. Tako je današnja fina generacija Hrvata i Katolika zapravo definitivno određena ratom: kalašnjikovi su na stolu, slušaju se otvoreno četničke pjesme i, što se kaže, dobro im je! Petica iz povijesti, dakako!Vidljivo je da je sam kontekst ove generacije, scenski izuzetno osmišljen konferencijskom banalnošću, dovoljan da se provocira katarza kojoj se očigledno teži.

Ali, Šeparović je morao imati u vidu da je i Jebo sad hiljadu dinara pravo dosadno štivo za njih, pa je i u tom , nešto dužem nego što traje sat povijesti, dijelu naprosto morao uključiti lični glas generacije.Ali, nije. Šteta...

No, krajnji rezultat ipak nije razočaravajući. Poredimo li ovu sa nekim predstvama iz ovogodišnje selekcije Mess-a, moraćemo se složiti da je Generaciji 91.-95. mjesto u olimpskim visinama.

(DEPO PORTAL)