SAFET KRUPIĆ - Bh. intelektualac čije su riječi ignorisali

'Muslimanska vladajuća klasa nije sposobna da muslimane kao narod usmjeri ka evropskoj emancipaciji': A danas...?

Nedjeljni magazin24.01.21, 13:44h

'Muslimanska vladajuća klasa nije sposobna da muslimane kao narod usmjeri ka evropskoj emancipaciji': A danas...?
Živimo li mi u Bosni i Hercegovini u današnjem kontekstu istu onu stvarnost koja je bila podvrgnuta kritici Krupićevih tekstova i jesmo li se uopće pomaknuli iz prve polovine 20. vijeka?

 


Piše: Elvir KOPIĆ


Magistar bosanskog jezika s književnošću i historije, Elvir Kopić iz Bosanske Krupe, načinio je esej u kojem se bavi jednim zaboravljenim, a po njemu vrlo značajnim filozofom (jedan od dvojice iz BiH između dva svjetska rata) Safetom Krupićem.


Njegov tekst je osvrt na Krupićev rad koji je ujedno bio i programska agenda časopisa "Putokaz" (izlazio je tridesetih godina u Zagrebu), u kome se komparativno dotiče 30-ih godina i današnjice u bh. kontekstu.


U nastavki slijedi prvi dio eseja...


Floskula je kako je opća društvena, politička i ekonomska klima u Bosni i Hercegovini dosta nepovoljna. Svakim danom se sve više čini da je stanje stvari nepopravljivo. Brojne su propuštene prilike za hvatanje ukorak sa razvijenijim zemljama. Jedan od uzroka tomu su svakako odsustvo samokritičnosti i guranje pod ponjavu nagomilanih problema.


Poprilično neartikulisani glasovi ovdašnje intelektualne elite koja se tu i tamo javlja, bivaju zaglušeni kakofonijom dnevno-političkih prepucavanja. U tom smislu, čini se kako ni u prošlosti nije bilo mnogo bolje te kako su i tad sporadični glasovi intelektualaca koji su znali i imali šta reći, bivali ignorisani. Smijemo li se usuditi pa reći kako i dan-danas plaćamo danak tome što su naši preci ostali gluhi na te glasove.

 

putokaz-list-za-drustvena-i-knjizevna-pitanja

Godine 1937. u Zagrebu je izašao prvi broj časopisa „Putokaz“ oko kojeg su se okupljali muslimanski intelektualci lijeve orijentacije među kojima su se isticali: Skender Kulenović, Safet Krupić, Hasan Kikić, Zija Dizdarević, Hamid Dizdar, Rizo Ramić i dr. Uvodni tekst koji je ucrtao i programske smjernice časopisa, pod naslovom „Današnjica i mi“ , napisao je filozof Safet Krupić. Pored toga, drugi njegov značajan tekst društveno-političke i kulturne tematike nosi naziv „Mi danas“ i objavljen je iste godine u zagrebačkom časopisu „ARS“.


S obzirom na ciljanu publiku, u tim raspravama Krupić se fokusira na sudbinu i nedaće bosanskohercegovačkih muslimana u periodu između dva rata. Naime, on ukratko iznosi uzroke problema u kojima grca tadašnje jugoslavensko društvo s posebnim naglaskom na muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini, ali i ukazuje na hitnost preciznog određivanja zadataka koje treba postaviti pred mladu generaciju s ciljem poboljšanja društvenih prilika i što bržeg uključivanja bosanskohercegovačkih muslimana u savremene društvene i političke procese.


Krupićeva idejna i teorijska misao na fonu je Kantovog prostornog i vremenskog opažanja svega što je stvarno, što je od ljudi, te Hegelovog poimanja stvarnog i racionalnog, zaokružena Marxovim kako stvarno može i treba da postane racionalno. Na tim postavkama Krupić misli probleme u društvu i, između ostalog, pokušava otkriti uzroke zaostalosti muslimana u Bosni i Hercegovini.


Ruku na srce, ne zalazi duboko u istraživanje tih uzroka, jer ti članci i nisu bili pravo mjesto za takvo što, ali insistira na potrebi za detaljnom analizom postojećeg stanja u društvu i postavljanjem pravih pitanja u odnosu na zahtjeve tadašnjeg trenutka. Krupić je mišljenja da jedan od uzroka zaostalosti muslimana leži u društvenim odnosima, klasnim razlikama i snazi zaostataka osmanskog feudalizma, ističući pritom kako tadašnja muslimanska vladajuća klasa nije bila sposobna da muslimane kao narod usmjeri ka evropskoj emancipaciji u građanskom smislu, kao ni da odgovori na izazov pojave emancipacije kao posljedice historijskih gibanja, te ih barem tada ukalupi u evropske građanske tokove i emancipuje. Građanska klasa u modernom smislu, odnosno kapitalisti, nisu postojali kod muslimana. Urbana središta su i dalje funkcionisala unutar esnafskih i zaostalih feudalnih koordinata. S druge strane, vladajući sloj stanovništva tj. begovi sa privilegijama nasljedstva, su ostali vjerni osmanskom timarskom tipu feudalizma i nisu izražavali htijenje niti sposobnost da se aktiviraju i založe za planiranje jasne muslimanske nacionalne politike niti da ulože sredstva u jačanje prosvjetnih kapaciteta koji bi bili rasadnici muslimanske nacionalne svijesti. Propagiranje definiranja nacionalne politike svelo se na slabe glasove nekolicine begova.

 

Građanska klasa u modernom smislu, odnosno kapitalisti, nisu postojali kod muslimana. Urbana središta su i dalje funkcionisala unutar esnafskih i zaostalih feudalnih koordinata


O tome Krupić kaže sljedeće: „Stariji, koji su već stupali u tu životnu bujicu, bili su isto tako nejasni u svojim pogledima na stvari i neodređeni u životnim nastupima. U politici su oni više nošeni temperamentom nego jasnim uvidom u stvari, u društvenom pak životu, oni su anarhični podređujući sve svojoj prirodnoj živahnosti koja je podalje stajala od razumijevanja društvenog događanja. Bogatiji su u tome anarhičnom životnom tempu ipak postizavali životne ciljeve određene njihovom malovaroškom sredinom koja je mjerila ljude prema nastojanju koliko su ulagali oko lične sreće i probitka. Siromašniji pak nošeni tim svojim temperamentom bez šireg političkog, društvenog i kulturnog odgoja, zaostajali su u onim našim zadimljenim krčmama kroz koje se prolamala pjesma kakve trećerazredne pjevačice. To su oni naši tako mnogobrojni 'intelektualci' koji sa četiri, šest, osam razreda gimnazije ili sa jedan ili dva ispita na pravu, našavši, poslije onim mladenačkih i kao u polusnu provedenih dana, uz minimum napora bilo kakvo uhljebljenje, ne imajući osim svoga temperamenta ništa više, te izgubivši  njega, sveli su život na razinu jednog apatičnog i tužnog životarenja. To je jedna veoma zanimljiva generacija, koja je po krčmama uživala u razderanim krpama jedne prošlosti koju je vihor novog događanja raznosio bez traga, ali koju oni nisu potpuno razumijevali. Ta generacija nepovezana izvjesnim zajedničkim društvenim, političkim, kulturnim zanosom, neponesena nekim novim istinama i ljepotama, nego živeći i sagorijevajući sva u svome temperamentu, nestala je sa našeg društvenog, političkog i kulturnog horizonta ne ostavivši nikakve trajnije vrijednosti. (...) Svakako da tome svemu leži uzrok u društvenom uređenju, begovatu, koje nije dozvoljavalo da se upozna evropska stvarnost koja je neminovno morala i k nama doći. I što smo mi nju kada je 1918. već došla tek površno, nejasno doživjeli baveći se tek trećerazrednim i sporednim pitanjima kao pitanjem šešira ili fesa, pitanjem otkrivanja muslimanke itd., a ona osnovna ekonomska, društvena, politička i prosvjetna pitanja ostajala su po strani. (...) Politički neodgojene mase nisu se mogle suprotstaviti raznim političkim eksperimentima koji su bili očito protiv njih upereni, (...) Vodstvo političko i prosvjetno te naše sredine ostajalo je uvijek nepovezano sa tom sredinom i više je trgovalo njom nego što je bilo izraz njezinih nastojanja".

 

saraje-carsija-1930-2


U tekstu „Mi danas“ Krupić Bosnu i Hercegovinu između dva rata vidi ovako: „I ta naša sredina živi još uvijek slijepom logikom nagona i najprimitivnijom sviješću o stvarima i događajima, i stvara ugodnu hladovinu gdje je lagano živjeti onom zelenaško-politikantskom sloju, (...) Dolaziti iz toga svijeta vila i vilenjaka, vještica i vukodlaka, nemogućih perverznosti političke demagogije i laži, prosvjete i kulture koja se sužuje u okvire vjerskih dogmi i pogleda – doći na studije i slušati svu tu izvitoperenost naših katedri, naših revija, knjiga i novina, (...) Nije onda ni čudnovata ona naša zbrka u našim shvatanjima, ovo naše fetišističko promatranje nekih kulturnih pojava Evrope.“

 

Prebacimo li se za trenutak u prezent, vrlo lako ćemo primijetiti gotovo do u detalje iste te elemente koji su i danas dominirajući faktor u ovdašnjoj društvenoj, političkoj, ekonomskoj i kulturnoj zbilji


Prema Hegelu historijska i društvena veličina stoje rame uz rame sa umjetničkom veličinom pa tako umjetnik govori istinu te samim tim i historijsku i društvenu istinu. Tako Krupić komplimentirajući literarnom talentu Hasana Kikića sugerira kako potonji ima nepresušno vrelo „objektivnih literarnih mogućnosti – Bosnu.“


„Bosnu, sa njenom nemogućom socijalnom strukturom, sa njenim pauperiziranim begovima, sa njenom čiftinsko-čaršijskom kastom, koju nijedan drugi kraj ne poznaje. Bosnu, krvavu od rana, endemičnog luesa i tuberkuloze, nepismenu i zapuštenu, u kojoj ljudi umiru u najprimitivnijoj bespomoćnosti prema svemu i svačemu. Bosnu tmastih strvinara koji su utonuli u atmosferu onih ćevabdžijsko-rakijskih mirisa vuku po našim bosanskim kasabama preko leševa svojih žrtava. Pa one naše jadne žene, što kao roblje već stotinama godina vuku galiju jednog nemogućeg obiteljskog života, koje rađaju bez liječnika i primalje, koje se udaju, a ne smiju da govore o svojim osjećajima i umiru sa licima iskrivljenim od bola“.


Opća pasivnost i folklor mahalske kulture, bezidejna i izgubljena politika, kvaziintelektualna te sebična begovska elita, koje on ovdje hirurški precizno secira, su svakako jedan od temeljnih uzroka zaostalosti bosanskohercegovačkih muslimana. Prebacimo li se za trenutak u prezent, vrlo lako ćemo primijetiti gotovo do u detalje iste te elemente koji su i danas dominirajući faktor u ovdašnjoj društvenoj, političkoj, ekonomskoj i kulturnoj zbilji.


Svakako da se na prvu može učiniti kako je Krupić možda isuviše grubo zasjekao oštrim skalpelom kritike, ali bi izlišno bilo sada objašnjavati kako on ovdje ne nastupa mrzilački. Naprotiv, njegova iskrenost je očitovanje ljubavi koja buja u inspiraciju. On je bez sumnje bio upoznat sa Nietzscheovim opravdanjem gnjeva spram zle ljudske prirode koji uistinu može biti kreativno inspirativan. S druge strane jako je teško i osporiti bilo šta od izrečenog.


Ali ipak treba prepustiti Krupiću da kaže nešto u tom smjeru: "I mjesto da kritika u tome provincijalno-kulturnom kaosu unese više svjetla, proširi horizonte, ona kao kakva zajedljiva usidjelica stvara još jednu nesnosniju atmosferu. Umjesto osvještavanja i produbljivanja svijesti o našem društveno-kulturnom, umjetničkom i političkom bitisanju, mi idemo putevima sve većeg zaplitanja. Sve više se gube spoznajna uporišta jer sve više prelazimo iz sfere kulturnih nastojanja, etički fundiranih i društveno-historijski opravdanih, u sferu ličnog jalovog i pijanog kafanskog trabunjanja."

 

"Mi nismo svjesni niti prostora niti vremena u kojem živimo. Jedna od osnovnih stvari koje nismo svjesni, a koju bi morali znati, bez sumnje je nepismenost naših masa, jer to je pravi i najveći uzrok sve naše kulturne  i političke nepismenosti"


Krupić dalje navodi: „I eto, danas kada su društvena zbivanja uzela najširi opseg i kada nisu više svedena u granice pojedinih zemalja, država i naroda pa čak niti u granice kontinenata, nego se odigravaju u najširim svjetskim omjerima, danas mi još uvijek stojimo skoro bih rekao potpuno nespremni da se stavimo na ispravno mjesto u tome događaju, na mjesto koje odgovara našim masama i našoj sredini. I danas kada su najudaljenije zemlje postale tako usko povezane da se i najmanja događanja u jednoj znatno osjećaju u drugoj, danas kada je i vrijeme događanja daleko brže, danas mi ne možemo ostati skrštenih ruku i bez uvida u stvari ako hoćemo da sarađujemo na izgrađivanju zajedničke slobode naroda i pojedinaca u kojoj ćemo i mi biti slobodni i kao jedna društvena sredina i kao pojedinci. Svijest o čovjeku, o slobodi i demokraciji koju osjeća još mutno, nejasno, naša izrabljena sredina mora se razviti do kristalne jasnoće koja će je snažnije ponijeti u borbu za punu političku i ekonomsku demokraciju. Današnjica stoji pred nama kao niz pitanja koje mi moramo rješavati jer to je smisao našeg života. Rješavati ih moramo i to najaktivnije, jer neriješena pitanja znače za nas sigurnu smrt, jer mi smo po svojoj ekonomskoj i društvenoj strukturi sredina koja može da postane samo plijen u rukama onih koji oduzimaju slobode narodnih masa i pojedinaca, ali samo sredina koja bi u slobodi i demokraciji dala bogate i vrijedne priloge napretku i kulturi.“


Krupić, dakle, nije samo pasivni posmatrač stvarnosti, on doživljava, ali i aktivno učestvuje i doprinosi društvu te tako krećući od vremena i prostora u kojem živi, drugi uzrok zaostalosti muslimana vidi u nepismenosti u najširem smislu te riječi pa kaže: „I to je, mislim, ono glavno, što mi nismo svjesni niti prostora niti vremena u kojem živimo. Jedna od osnovnih stvari koje nismo svjesni, a koju bi morali znati, bez sumnje je nepismenost naših masa, jer to je pravi i najveći uzrok sve naše kulturne  i političke nepismenosti.“


Prema izvještajima sa popisa stanovništva iz 2013. godine u Bosni i Hercegovini 2,82% stanovništva je nepismeno. Ovdje je dakako riječ o elementarnoj pismenosti. Ali kada govorimo o funkcionalnoj pismenosti, poražavajući je podatak da je u Bosni i Hercegovini jedna trećina funkcionalno nepismenog stanovništva, dok se u ruralnim sredinama ta brojka kreće čak do 70%.


Uzimajući sve navedeno u obzir nameće nam se pitanje živimo li mi u Bosni i Hercegovini u današnjem kontekstu istu onu stvarnost koja je bila podvrgnuta kritici Krupićevih tekstova i jesmo li se uopće pomaknuli iz prve polovine 20. vijeka?

 

Više je nego očito da se Krupić u ovim, ali i u drugim svojim člancima i govorima, muslimanima u tom trenutku nije obraćao kao vjerskoj nego kao nacionalnoj skupini i to ističući imperativ za hitnim odgovorom na zahtjeve novonastalih društveno-politčkih uslova


I na samom kraju, treba naglasiti kako je i više nego očito da se Krupić u ovim, ali i u drugim svojim člancima i govorima, muslimanima u tom trenutku nije obraćao kao vjerskoj nego kao nacionalnoj skupini i to ističući imperativ za hitnim odgovorom na zahtjeve novonastalih društveno-politčkih uslova. Njegov kritički osvrt prilikom detekcije uzroka zaostalosti bosanskohercegovačkih muslimana, iako iz najboljih namjera, zasigurno nije naišao na oduševljenje i odobravanje, a mogućno je i da je to jedan od grijehova zbog kojih je na neki način ostao skrajnut i danas gotovo zaboravljen.


U tom smislu, ako, s obzirom na današnji kontekst i dominantni kulturni i javni diskurs, pridodamo i to da je pomenutoj problematici pristupao sa lijevih, marksističkih pozicija, onda se takav ignorantski odnos prema njemu u tom pogledu čini sasvim logičnim.


- kraj prvog dijela -

 

(DEPO PORTAL/ad)

 

 

 



Komentari - Ukupno 74

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još