Slavo Kukić, akademik, sveučilišni profesor sociologije iz Mostara te analitičar i komentator političkih odnosa u Bosni i Hercegovini, dosljedno zastupa antinacionalistička stajališta i zagovara razumijevanje i politički dogovor, pa ga je Nacional.hr zamolio da prokomentira aktualnu blokadu međudržavnih odnosa BiH i Hrvatske, zbog spora oko izbora za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.

Jesu li javnosti u BiH i Hrvatskoj dovoljno svjesne da su međudržavni odnosi Hrvatske i BiH praktički blokirani već duže vrijeme?

Nažalost, i u Hrvatskoj i još više u BiH postoje dvije, vrijednosno međusobno nespojive javnosti – jedna evropska, i druga javnost koja je bliže srednjem vijeku nego 21. stoljeću. I svaka od njih, kad se radi o konkretnom pitanju, gradi pristup koji je izravno ovisan od stava vrhova političkih oligarhija za koje su vezane ili je s tim stavom, čak i bez njegova izravnog utjecaja, kompatibilan. I utoliko odgovor na vaše pitanje nikako ne može biti jednoznačan. No, da su međudržavni odnosi ovih zemalja, koje su jedna na drugu izuzetno upućene, na nižoj razini nego ikada nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma, to uopće nije upitno.

Kako komentirate odnos hrvatskog državnog vrha prema članu Predsjedništva BiH Željku Komšiću?

Maksimalno pojednostavljeno, i ružno i tužno. Nije nepoznanica da i osobno imam masu prigovora na gospodina Komšića i metamorfoze koje je zadnjih nekoliko godina proživljavao. Ali, on je član kolektivnog šefa bosanskohercegovačke države i to bi hrvatski državni vrh morao poštovati. U protivnom, pod znak pitanja se stavlja njegov odnos prema BiH kao suverenoj zemlji. Jer, ignoriranje Komšića znači nepoštivanje najviše institucije izvršne vlasti BiH – njezina kolektivnog šefa. Uostalom, na to upućuje i činjenica da na razgovore u Zagreb nisu zvani članovi Predsjedništva nego plemenske poglavice. A to s poštivanjem suvereniteta BiH nema nikakvih dodirnih točki.

Jesu li, po Vašem mišljenju, argumenti hrvatskih vlasti za ignoriranje Komšića opravdani?

Ni slučajno. Hrvatski državni vrh, a da nije pročitao ni Ustav ni Izborni zakon BiH, ponavlja fraze koje mu je servirao vrh HDZ BiH, Dragan Čović prije svega. Jer, da se u te dokumente iole unio, ne vjerujem da bi izgovarao sudove koji mu ne mogu ići na čast – i koji, da se razumijemo, samo otvaraju pitanje nije li se to Hrvatska i njezino vodstvo, kad je u pitanju BiH, vratilo na pozicije iz prve polovice devedesetih. Jer, i po Ustavu i po Izbornom zakonu član Predsjedništva nije predstavnik naroda nego osoba koja se bira kao pripadnik naroda, temeljem toga da se izjasnio kao Hrvat, Bošnjak, Srbin. Uostalom, po tom istom zakonu je biran Dragan Čović u dva navrata, Ivo Miro Jović također – i tada zakon nije smetao ni HDZ-u BiH ni hrvatskom državnom vodstvu.

Ima li odgovornosti i na BiH strani?

Naravno da ima. Istina, njezina odgovornost nije u vezi s izborom Komšića – i što se mene tiče, postojeći način izbora članova BiH treba mijenjati, ali ne prema zahtjevima HDZ-a nego prema odlukama suda u Strasbourgu – ali je u vezi s masom drugih stvari. Političko i državno vodstvo BiH bi moralo biti svjesno činjenice da joj je Hrvatska prvi susjed i da su dobrosusjedski odnosi s njom u interesu BiH. Osim toga, moralo bi biti svjesno da u BiH kao konstitutivan narod žive Hrvati koji imaju emotivan odnos prema Hrvatskoj – i da se nepotrebno, često bezrazložno zaoštravanje s Hrvatskom, kao primjerice u slučaju Pelješkog mosta, može u obliku bumeranga samo vratiti njoj samoj.

Kako prevladati spor? Kako pronaći kompromis? Kako bi hrvatski premijer i predsjednik trebali postupiti u sadašnjoj situaciji?

Pametni državnici bi postupali na sasvim drugi način – da poštuju i suverenitet i teritorijalni integritet druge zemlje, u ovom slučaju svoga prvog susjeda, i tihom diplomacijom pokušaju utjecati na unutarnje promjene koje smanjuju frustracije, ali i unose duh evropskih vrijednosti, poštovanja temeljnih građanskih i ljudskih prava prije svega. Po onome, međutim, što dvojica hrvatskih dužnosnika čine danas, ne bi se reklo da su na tragu apostrofiranih vrijednosti. Naprotiv, puno više detalja govori kako su u njima proradile ambicije koje su politiku Hrvatske prema BiH karakterizirale u prvoj polovici devedesetih. A to ne može donijeti dobro, ne samo BiH, nego ni Hrvatskoj.

Je li vas iznenadilo ponašanje Zorana Milanovića prema BiH otkako je postao predsjednik Hrvatske? Dijelite li ogorčenje BiH javnosti zbog njegove izjave o “parfemu” i “sapunu”?

Iako je Milanović znao negativno iznenaditi i kao premijer – prisjetimo se, uostalom, njegovih dolazaka u Mostar u veljači 2014. godine koji su bili u funkciji izravnog spašavanja HDZ-a i Dragana Čovića osobno – želio sam vjerovati da će se na poziciji hrvatskoga predsjednika ponašati i drugačije i predsjednički zrelije. Nažalost, to se nije dogodilo – ni što se pitanja unutarnje politike tiče, ni što se tiče odnosa prema BiH. Podsjetio bih, taj isti čovjek je u predizbornoj kampanji, kao predsjednik SDP-a Hrvatske, bio potpora Željku Komšiću i svojim govorom na završnom skupu u Sarajevu vjetar u leđa na putu Komšićeve pobjede. Što se to u međuvremenu promijenilo, pa da danas po svome bivšem favoritu doslovce pljuje? Ovo o „sapunu“ i „parfemu“, što spominjete u Vašem pitanju, stvar je koju ne treba ni komentirati. Jer, izjave tog tipa su ispod razine elementarne pristojnosti, kamo li zrela političkog nastupa. I ne može biti u funkciji međusobnog uvažavanja i poštovanja. Naprotiv, postojeće loše odnose može samo dodatno kvariti.

(Nacional.hr/DEPO PORTAL/ad)