Piše: Segor HADŽAGIĆ

Svaki festival  sa dignitetom, kredibilitetom kao što je sasvim sigurno Mess koji je svoj značaj u proteklih pedeset godina mukotrpno gradio, mogao bi se baš za svoj jubilarni pedeseti rođendan naći na neshvatljivom putu odricanja od dobrog ugleda, čime bi se usko polje domaće kulture još više «utanjilo». Nezadovoljavajuća selekcija (čast izuzecima kao što su veterani Frank Castorf, Jan Lauwers i Andrej Žoldak, te domaće mlade snage čiju čast brani mlada i talentirana Selma Spahić) ponudila nam je sumrak favorita (Martin Kočovski, Damir Zlatar Frey, Dino Mustafić) a razloge teško da  racionalno i objektivno možemo sagledati.

Sve ono što je kod Magellija počelo kao dobar teatarski «dribling» sve se više odmicalo od gola i ulazilo u vlastiti šesnaesterac, da bi samon nakon nekoliko minuta zabilo maestralan autogol

Omiljena mantra kulturnih djelatnika  jeste globalna finansijska kriza, famozna recesija koja ne udara samo na ekonomiju i korporativne moćnike, nego, bezbeli i na umjetnike čiji se nerad opravdava rezanjem raznoraznih državnih, entiteskih i kantonalnih budžeta, pa bismo možda argumentaciju za katastrofalan estetski nivo messovskih predstava možda potražili u  ovom retoričkom registru koji bi uvrijedio i čitatelje Vesele Sveske. Dakle nemamo para da dovedemo dobre predstave. Naš džep može priuštiti samo loše, pa, publiko, izvolite u pozorište... Da se ne lažemo, nikada pozorišni umjetnici nisu imali novaca, osim možda onih koji djeluju na Brodawyu i Londonskom West Endu. Nikada umjetnost nije zavisila od državnih para! I tačka!

Ali ne trčimo pred rudu, možda recesija nema veze sa selekcijom Messa. Možda je to, zaista najbolje (a Mess je, uistinu uspostavio najviše estetske kriterije) što pozorište danas nudi? Možda je teatar pred kreativnom krizom?  Odgovor bi bio potvrdan, ali samo za one neupućune, koji nemaju nikakav uvid u evropsku i svjetsku teatrsku produkciju, a ona je vjerujte mi dragi čitaoci puna umjetnika koji su kreativni, svježi, inovativni, a uz to «nemaju ni za kifle». Stoga, nemojte dozvoliti da vas uvjere kako zapravo «to tako treba»!

Bilo kako bilo, ostavimo po strani našu zapitanost zašto pedeseti jubilarni Mess ne zadovoljava vlastite estetske kriterije, i konstatirajmo kako se još jedan favorit evropske teatarske scene, redatelj Paolo Magelli, utopio u opšte sivilo Messa (opet, čast izuzecima!). Ne treba sumnjati u dobre namjere Paola Magellija kada predstavom O, ljubavi, sa  interesantnom dramaturškom obradom Čehovljevih jednočinki O štetnosti duhana, Medvjed i Prosidba i pažljivim izborom najprepoznatljivijih monologa, želi ponuditi drugačije čitanje najvećeg majsora ruske drame, čitanje koje ga pomjera izvan populističkog (nadobudni bi rabili i atribut banalno!), vodviljvskog i bulevarskog koje je oduvijek predstavljalo tipičan model redateljskog puta i pristupa velikom Čehovu. Moramo reći, Paolo, to je za svaku pohvalu...Ali, ono što je počelo kao dobar «dribling» sve se više odmicalo od gola i ulazilo u vlastiti šesnaesterac, da bi samon nakon nekoliko minuta zabilo maestralan autogol. Igranje na sigurno kod Čehova, pa makar ono bilo  bulevarsko i populističko uvijek donosi dobre rezultate, inače bi Čehov odavno otišao u penziju.

Njemački reditelj Castorf je svojim Keanom pokazao da i one mogu biti ekstremno zabavne ako se kontrapunktiraju nekim od pozorišnih sredstava (u Castorfovom slučaju muzikom i glumom). Međutim Magelli ništa nije kontrapunktirao, već je sve poravnao, karikirao, strereotipno formalizirao, hermetizirao i tako se udaljio od vlastite publike koja ga žestoko cijeni!

Na početku predstave glumci, postavljeni frontalno na proscenijum, čitaju Čehovljeve monologe. Oni su podjeljeni u dvije grupe. Jedni, znakovima odjeće sugeriraju «Gospodu», višu klasu, buržoaziju ili naprostu elitni segment društva (elegantna odijela i haljine) dok drugi predstavljaju radnike (plave kecelje) koji i čitaju ulomke iz Čehova. Ovakvom konceptualnom postavkom izraženo je ovovremensko parodiranje idejne srži Čehovljevog dramskog univerzuma: i propadajuća buržoazija i nadolazeća radnička klasa «poravnati» su kao sinhrono-horizontalno( ista društvena pozicija i vrijednost), a ne vertikalno, egzistirajuće jedinke koje za bore za vlastitu historijsku ulogu. Time je drama ušla u oblast pop-manifestacije i televizijskog show programa gdje su međusobna komunikacija i sukobi protagonista izbrisani pred imperativom obraćanja javnosti (glumci izgovaraju svoje tekstove uz mikrofon). Društveno horizontalni odnos (horizonatlnost znači da smo svi jednaki u proizvodnji društvenog spektakla) koji ukida razlike i uspostavlja kvaziliberalni sistem učestvovanja, djelovanja  i razmjene predstavlja formu unutar koje globalni kapitalizam sebe samog opravdava. Da Magelli ispravno prepoznaje praznu formu savremenog društva čita se i iz scenografskog riješenja, koje predstavljaju kartonski zidovi dekorirani pravilnim sivo-bijelim geometrijskim oblicima. Minimalizam scenografije je arhitektonska «ispunjenost» prostora lišena bilo kakve teme, sadržaja ili značenja  koje konkretizira kontekst (još samo klavir u dubini scene je u stanju «tematizirati» prostor). Unutar takve scene odvijaju se fragmenti iz Čehovljevih jednočinki čija je glavna tema i okosnica, ni manje ni više nego, ljubav. I to je trenutak gdje je sve  konceptualno pripremljeno za bizarno propitivanje muško-ženskih odnosa i ljubavni «klinč». Međutim, Magelli uspjeva sebi da zabije nevjerovatan auto-gol: da apstraktnost prostora čiji je kontekst još samo njegova materijalnost podrži stilizovanom, grotesknom i na momente hermetičnom glumom i tako deformira sadržaj kojim bi predstava trebala da se bavi: a to je ljubav koja je kod Čehova i strastvena i smiješna i bojažljiva. Tu deformaciju Magelli izvodi kreiranjem besmislenih scenskih znakova što su dobacili još samo do nivoa da  samo znače kako gledamo savremeno pozorište. Približavajući se kraju svog monologa (O štetnosti duhana) glumac se u strastvenoj paljbi riječi, pogađate, skida gol! Da li je to trebalo da bude čin oslobođanja? Protesta? Egzibicionizma?

Biće, da je ovo posljednje. Deformaciji (a time i destrukciji) teme vlastite predstave Magelli prilazi iz više uglova. Npr. lice glumca je oblikovano u groteskni osmijeh, poput Jokerova što logično izaziva artificijelnost lika koji je već sam od sebe dovoljno izvještačen. Rezultat je karikatura karikature pa u jednom trenutku  i predstava počinje karikirati samu sebe. Imamo tu i elemente savremenog plesa, groteske, travestije i još malo golotinje kada naga glumica svira trombon ( i to poprilično dobro!). A sve je to neznalački «udrobljeno», poziciorano upravo tako da se predstava uruši u sebe samu...Odnosno od ljubavi ni traga ni glasa...Samo destrukcija, devijacija i dekonsrukcija. Castorf je svojim Keanom pokazao da i one mogu biti ekstremno zabavne ako se kontrapunktiraju nekim od pozorišnih sredstava (u Castorfovom slučaju muzikom i glumom). Međutim Magelli ništa nije kontrapunktirao, već je sve poravnao, karikirao, strereotipno formalizirao, hermetizirao i tako se udaljio od vlastite publike koja ga žestoko cijeni!

Tako se plejadi kreativno posrnulih i istrošenih, pridružio još jedan majstor. A selekcija Messa  još jednom okaljala vlastiti obraz!

(DEPO PORTAL)