DALIJA HASANBEGOVIĆ-KONAKOVIĆ O PROŽIVLJENOM PAKLU

Sada mogu olakšati dušu... Ni naše dijete u parkić nije moglo bez zaštite, čekala sam svaki dan da Dino bude uhapšen!

ŽENA iN25.12.20, 17:30h

Sada mogu olakšati dušu... Ni naše dijete u parkić nije moglo bez zaštite, čekala sam svaki dan da Dino bude uhapšen!
Prvi udarci su jako bolni, kasnije ste već spremni da krvoločno grizete u samodobrani

 

Supruga lidera Naroda i pravde i novinarka Aljazeere Balkans, Dalija Hasanbegović-Konaković progovorila je na svom Facebook profilu o paklu koji je proživjela prije nekoliko godina, a donekle proživljava i sada, kao dio javnog linča kojem je (bila) izložena njena porodica. Riješila je, kako sama kaže, da olakša dušu i prvi put u javnost iznese detalje "Kafkinog procesa na sarajevski način"...   

 


- Pravna država, demokratija, sloboda, ljudska prava, višestranačje i ostale bajke.

 

 
Čitali ste po portalima o tom sudskom postupku protiv bivše glavne tužiteljice optužene da je, između ostalog, pokušavala nesto Dini da "pronađe" pod svaku cijenu. Sud radi svoje, na kraju će svakako biti da je "sve po zakonu", mogli bismo patentirati taj princip. I ne pišem zbog toga jer ništa ni ne očekujem. Ali sad bar mogu olakšati dušu i ispričati vam kakav je bio zivot u išekivanju Kafkinog procesa na sarajevski način.


Nijedna presuda neće nadoknaditi pretrpljeni strah iz te 2018. kada smo sa mnogo strana dobijali informacije da se radi sve da Dino bude uhapšen. Svaka moja smjena u kojoj je Dino ostajao sam kući sa Kianom, tada malo starijom od godinu, bila je praćena planom A, B i C, ako odluče da ga uhapse, ko momentalno može doći i preuzeti dijete da je maksimalno poštedimo traume. Mame će jedine shvatiti tu paniku i bol u stomaku kada sa posla pošaljem poruku, a odgovor ne stigne odmah.


Taman smo se navikli na iščekivanje hapšenja, a onda su nas zvanično obavijestili da otvaraju istragu protiv jedne druge osobe jer je postojao osnov sumnje da traži ljude koje će angazovati da izvedu napad (zbog osvete) na Dinu i njegovu porodicu. Tako nam je već dvogodišnje dijete u parkiće, šetnje, prodavnice počelo ići sa sa tetom i zaštitom (koju sami plaćamo, podrazumijeva se). Živite kao normalo, idete na posao, baš nikome ništa ne govorite i poluludi zovete tetu 20 puta dnevno da vidite je li sve uredu. Usput dubite na glavi da izmislite načine da ni teti ni vašem djetetu, ni ostaloj djeci sa kojom se igra, ništa ne bude čudno.

 
I živite u glavnom gradu evropske države, a čekate da vas neko probudi da konačno izađete iz filmskog trilera. Ili horora. Ne znam više. Naviknete svake sekunde biti spremni na samodobranu i zaštitu.


Onda se takva atmosfera linča stvori da shvatite da (ne daj Bože da vam treba) dijete ne biste smjeli odvesti u glavnu pedijatrijsku kliniku u gradu (uz moje beskrajno poštovanje za sve predivne stručne doktore koji tamo rade, njega je sigurno vrhunska, ali moj strah, zbog razloga nevezanih za te ljekare, je veći).


Svemu ovome priključe se botovi. Prvo Dini crtaju kokarde na čelu, prozivaju ga četnikom, izdajicom i otvoreno sugerišu ljudima da bi najveći čin patriotizma bio ubiti izdajnika, a onda koplja usmjere na mene-pokrštavam Bošnjake, gulenovka, špijunka, nova Mira Marković, nema šta nisam u tim bolesnim mozgovima, pa sve do fotomontaže kojom Soroševo lice pretvaraju u moje.


Pa se i na to naviknete. Prvi udarci su jako bolni, kasnije ste već spremni da krvoločno grizete u samodobrani.


Onda dođe korona i Dinina junska vrlo ozbiljna dvostrana upala pluća. Klinička slika koja je zahtijevala hospitalizaciju, a u to vrijeme postojala je samo jedna covid bolnica u Sarajevu. Puna divnih požrtvovanih ljekara, ali opet tamo nismo smjeli. Morali smo praviti planove da ide za Tuzlu ili Zenicu ako mu zatreba bolnička terapija kisikom, jer u Sarajevu, po tadašnjim pravilima koja su važila za tretman zaraženih, nije bilo alternativa. Možete zamisliti kako je bilo slušati u stanu muža koji se skoro guši od kašlja, nemati pojma treba li mu neka jača terapija ili drugačija njega i strepiti od svakog očitanja pulsnog oksimetra.

 
Srećom, nije trebao kisik. Ali se ja još nisam riješila grča te neizvijenosti - šta ako hitno treba u bolnicu. A bolnica u drugom gradu.
I tako sada kad nam srdačno, nasmijano, prijateljski priđu ti neki ljudi zbog čije priče, pisanja, djelovanja je dijelom stvoreno ludilo koje živim vec skoro tri godine, obično po pravilu Kiana uperi prstom u tu osobu i pita Dinu "zašto je taj čiko fuj?", jer nije shvatila mamino objašnjenje ko je prišao.


Licemjerni, beskrupulozni, beskarakterni beskičmenjak je previše komplikovan opis za dijete koje tek puni četiri godine. FUJ je sasvim prikladno. Riječima usko, mislima široko. FUJ. I čike i "demokratske" metode.


Samo se držim svoje omiljene sufijske mudrosti "i ovo će proći". A i ona narodna sa kopanjem jama je isto prikladna - napisala je Dalija Hasanbegović-Konaković.

 

 

(DEPO PORTAL/ad)