Siromaštvo sve očiglednije, a promjene se ne desiše

Čudna jada od Mostara grada: Masa šuti, za bolje ne pita... Kako sebi objasniti ovu reprizu izbora iz 1990. godine?

Front23.12.20, 16:06h

Čudna jada od Mostara grada: Masa šuti, za bolje ne pita... Kako sebi objasniti ovu reprizu izbora iz 1990. godine?
More je nezaposlenih i studenata koje besposlenost uskoro sljeduje, a oni glasaju po starom!? Nepregledna je rijeka penzionera s primanjima od par stotina maraka, a oni neće drugačije, ni bolje!? Vojska je zaposlenih u privatnom sektoru, ljudi brutalno tlačenih i izrabljivanih, a oni ne glasaju za promjene!?

 

 

Piše: Branislav Mikulić

 

Izbori su bili. Bili su, a moglo je komotno i bez njih. Njima se ništa nije pokrenulo, pa ni naznačilo. Sve je ostalo manje-više isto, onako kako je i bilo. Sivo, tamno-sivo.

 

Velika većina Mostaraca je tako htjela, tako odlučila. Oni malobrojni koji su se nečem svjetlijem i boljem nadali su ostali zapanjeni. Petnaest godina slušaju sveopće žalopojke kako izbora zbog stranačkih razmirica nema, kako je demokracija suspendovana, a onda spoznaju bolnu istinu: demokraciju su suspendovali glasači, najbliži susjedi i komšije, licemjerni sugrađani njihovi. Oni što glasaše po starom.

 

I tako su se nadanja malobrojnih slobodara urušila. Njima je na brutalan način pokazano da iskoraka naprijed neće biti, ni u pomirenje, niti u tolerantnije susjedovanje, a ni u građenje bolje budućnosti i zemlje blagostanja.  


Slobodari i sanjari boljega su gubitnici. Baš kao i nove stranke građanske ljevice. One se u rezultatima mostarskih izbora jedva da vide. Nigdje ih na pobjedničkom tronu. Poražene su na svim frontovima jednostavno jer su propagirale suživot, pomirenje, toleranciju, zajedništvo i dobrosusjedstvo. Jer su gledale u sutra i u svjetlo, umjesto u prošlost, u grobnice i jame crne.


A pobjednici su opet, kao u svim poratnim izborima, dvije suprotstavljene stranke, obje s klero-nacionalnim predznakom -  SDA i HDZ, i njihovi trabanti vjerni, lijevi i desni. Iste one  stranke koje su stada sunarodnjaka odavno u jedan tor sabile. Jedan tor, samo za njih. Tor u kojem za druge i drugačije mjesta nema.
Štap kojim ove stranke svoje ovce u tor satjeruju je učinkovit. Njime se maše i strah sije uzvikujući: ‘Oni drugi hoće nama vladati, hoće nas majorizirati, hoće nelojalne koalicije s dušmanima našim praviti kako bi nama naudili, kako bi nas satrli, žive pojeli.’ I narod ko narod, odmah zaboravi svoju sirotinju i mizeriju, pa se šćućuri oko pastira i štapa njegovog, vjerujući da ih samo on od vukova i napasti svekolike može spasiti. Zaboravi on i djecu svoju i budućnost njihovu. Sve u ruke pastiru preda, život svoj i život njihov. I glas na izborima. Pa onda ponovo zašuti na četiri godine, a možda i na deceniju-dvije. A oni, pastiri, muzu, muzu i musti će. Jer, pobjednik na to ima pravo. Pobjednik uzima sve. The winner takes it all, pjeva Abba sred Mostara grada.


Narod pastirima vjeruje. I vjerovat će sve do narednih izbora, pa opet tako. I poslušno će za njima ići pa makar u bijedi skončali. Poslušno i bez pogovora, klimoglavo. I to je ono što me čudi. Siromaštvo je sve očiglednije, a promjene se ne desiše. More je nezaposlenih i studenata koje besposlenost uskoro sljeduje, a oni glasaju po starom!? Nepregledna je rijeka penzionera s primanjima od par stotina maraka, a oni neće drugačije, ni bolje!? Vojska je zaposlenih u privatnom sektoru, ljudi brutalno tlačenih i izrabljivanih, a oni ne glasaju za promjene!?


Teško je povjerovati, meni skoro nemoguće, da glasačkog otpora i protesta ne bijaše. Ni u Mostaru, a ni u državi. Tražim objašnjenje za decenijsku bespogovornu poslušnost pastirima partijskim. Odgovora nemam. Samo se čudim da glasači ne vide da zemlja treba vizionara i lidera, treba domaćina koji će je odgovorno povesti ka boljim danima, a ne tih nekoliko nacionalno ostrašćenih čobana što ih u mrak i ponor vode.


Od tri miliona punoljetnih građana ove države malo ko glas digne za sopstvenu sudbinu, tek tu i tamo šačica penzionera, na nekom trgu glas vapaja za promjenom uputi. Masa šuti, za bolje ne pita. Ta inertna milionska masa za mene nije vrijedna ničega boljeg kada u ključnom trenutku ne zatraži i ne zaokruži ništa bolje. A možda im i ne treba ništa bolje jer im je i ovako dobro. Nekima sasma dobro. Tako mora biti. Jer, kako drugačije razumjeti nezainteresovanost za suštinske promjene u vlasti, nezainteresovanost za vlastitu bolju budućnost.


Kako dobro, šta dobro, prigovorit će neki nudeći mi podatke o broju narodnih kuhinja, pretraženih kontejnera i prosjaka na ulici. Ali te cifre meni ništa ne znače. Izbori su mi kazalo najbolje. A gledajući rezultate mogu da pomišljam samo na dvije stvari: da  je narodu dobro ili da ih njihovo dobro ne zanima. Samo tako ja sebi mogu objasniti ovu reprizu izbora iz 1990, ponovno zaokruživanje istih pastira, s istim štapom u ruci.


Gledajući TV izvještaje, primjećujem da je većina Mostaraca s biračkih mjesta izašla zadovoljna, s osmijehom na licu. Imaju ga i danas, imat će ga i sutra i prekosutra. Stada su zadovoljna, dobila su ono što su tražila prije trideset godina, a evo i sada, kada su ponovo glasali. Dobili su ‘svoju’ vlast, vladare koji se istom, njihovom, bogu mole. Dobili su vođe koji istom cilju streme: cilju da je drugih i drugačijih što manje u dvorištu i ataru sopstvenom. To je projekat, čini mi se, kojeg masa jedino podržava, projekat kojem podređuje svako drugo dobro, svoje dobro i dobro svoje djece. I zato ovce glasačke biraju kako su odvajkada birale. Ne žele one smjenu svojih vođa i čobana, nego im daju povjerenje i mandat da im dugo snivane snove ostvare. Najvažnije snove -  da ih povedu putem gdje im drugi i drugačiji neće biti smetnja za bolju budućnost. Gdje će sami, pa još k tome, sami na svome, moći zakoračiti u bolje sutra.


A ni ne slute da, kada im se taj najvažniji san ostvari, budućnosti više neće imati. Ni oni, ni djeca njihova u koju se kunu, i za koju sve ovo navodno čine.

 

Budućnost će, bojim se, tada postojati samo za one kojima su podarili glas na izborima, za malobrojne krvopije i tlačitelje vlastite, za šačicu onih koji u ime istog boga sasma drugog boga slave. Za vođe koji se jedino novcu i bogatstvu klanjaju.

 

****


Svi su gubitnici u ‘Belfastu na Neretvi' jer ovo su izbori ponovnih razdora, još dubljih podjela i novih zidova. Izbori niskih udaraca, starih podvala, nečasti i borbe za prevlast. Tako mi se ovi izbori pokazuju, bar meni. Jadni da jadniji ne mogu biti. I pomišljam kako bi ih takve jadne trebalo poništiti. I zabraniti za narednih petnaest godina.


Iskreno, volio bih da sam u krivu i da me neko ubijedi da su sasma drugi razlozi po srijedi, da puk mostarski sve jasno vidi. I da se samo priprema da slijedećih izbora ‘pomete' stranke čiji su promotori grlati imami, popovi i biskupi. Da se sprema glasati za nove stranke, one s programima demokratske, sekularne, federalne (savezne, a ne unitarne) evropejske države Bosne i Hercegovine. Za stranke gdje pastiri ne vitlaju štapom i ne straše stado komšijama-vukovima krvoločnim. Za naše stranke čiji će lideri kazivati da je sugrađanin iz druge ulice i mahale, kako god dalek i različit, bliži od košulje, da ga kao rod treba gledati i činiti mu sve ono što bismo željeli da on nama čini. Da s njim budućnost valja graditi.


Volio bih da me neko ubijedi da su ovi upravo završeni mostarski izbori tek jedan korak ka tome, ka nečem većem. Nečem velikom i svijetlom za sve nas.
Volio bih…

 

 

(DEPO PORTAL/md)

 

 



Komentari - Ukupno 21

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još