Izvor: geopolitika.news
Piše: Darko Bekić
 

Američkog profesora Daniela Serwera sa Sveučilišta Johns Hopkins u akademskim krugovima, ali i u koridorima State Departmenta, njegova bivšeg poslodavca, smatraju odličnim poznavateljem Balkana i, posebno, Bosne i Hercegovine. I doista, još od konca 80-ih godina prošlog stoljeća, kada je radio u Veleposlanstvu SAD u Sarajevu, Serwer prati i sudjeluje u formuliranju, pa i provođenju američke politike u BiH.

Kao specijalni izaslanik State Departmenta, Serwer je 1994/1995. koordinirao pregovore između Hrvata i Bošnjaka koji su realizirani, prvo, Bečkim i Washingtonskim a zatim i Daytonskim sporazumom. Izravno ili ne, bio je uključen i u nagovaranje predsjednika Tuđmana da se odrekne Herceg-Bosne, jer da bi „to dovelo do stvaranja male islamističke države u srcu Europe“. Umjesto toga, Tuđmana su nagovorili da se, uz Republiku Srpsku, formira entitet Federacije Bosne i Hercegovine, koja bi kasnije, navodno, trebala ući u konfederalni odnos s Republikom Hrvatskom. Predsjednik Tuđman je to, iznenađujuće lako, da ne kažem, naivno, prihvatio, a rezultati njegove fatalne odluke danas su itekako vidljivi.

U tom razdoblju, Serwer se susretao i s tadašnjim senatorom Joeom Bidenom, koji je također – kao član Vanjskopolitičkog odbora Kongresa –  bio uključen u rješavanje krize na tlu bivše Jugoslavije, te nekoliko puta boravio u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu, gdje je 8. travnja 1993., razgovarao i s predsjednikom Tuđmanom. Kao ni Serweru, ni novom američkom predsjedniku Tuđman i neovisna Hrvatska nikada nisu bili „pri srcu“, pa je, primjerice, 2001., u jednom svom izvješću Vanjskopolitičkom komitetu Kongresa, 2002. godine zadovoljno istaknuo: “Hrvatski birači su odlučno odbacili stranku pokojnog autoritarnog predsjednika Franje Tuđmana. Nova Mesić/Račanova vlada u Zagrebu hrabro se suprotstavlja donedavno problematičnoj povijesti zemlje i pokušava pripremiti Hrvatsku da se pridruži demokratskoj Europi.“

Nakon Bidenove pobjede, Serwer, inaće redovni vanjski suradnik „Dnevnog avaza“, izjavio je za taj sarajevski list da je Bidenova pobjeda „vrlo povoljna“ za BiH, jer će se Biden sigurno založiti za njezin suverenitet i teritorijalni integritet, te podržati napore BiH da se pridruži Europskoj uniji i NATO-u. Naravno, Serwer na BiH gleda u širem geopolitičkom kontekstu tj. u sklopu odmjeravanja snaga i „interesnih sfera“ SAD i Ruske Federacije.

Već 2016., kada je u V. Britaniji održan referendum o Brexitu, Serwer je tvrdio da je to za BiH „vrlo opasan presedan“, jer: „Na Zapadnom Balkanu, efekti mogu biti neposredni, a dugoročno i strašni. Ljudima na Balkanu ovaj moment uistinu može pokvariti vjerovanje u europsku perspektivu, a s druge strane podebljati sumnju u aktualnu spremnost EU za proširenje“ - istaknuo je Serwer i dodao: „Ova situacija može šire otvoriti vrata ruskom utjecaju na Balkanu. Putin će sigurno intenzivirati svoj utjecaj u Srbiji i u Republici Srpskoj.“

Doista, Brexit je u protekle četiri godine bitno smanjio apetite članica EU za daljnjim proširenjem, a Rusija je povećala svoju prisutnost na Zapadnom Balkanu. Ali, danas situacija se, po Serweru, opet mijenja nabolje, jer je Bidenova pobjeda “… dobra vijest za NATO i svaku zemlju koja se želi pridružiti“. „Oduprijet će se jače od Trumpa ruskom utjecaju…“- uvjeren je Daniel Serwer.

Zbog svega navedenog, nije slučajno da je upravo dr. Serwer dobio priliku da pred Vanjskopolitičkim odborom Kongresa, novoj američkoj administraciji iznese svoje prijedloge za rješenje političke krize na „Zapadnom Balkanu“. Ali, ako ih predsjednik Biden prihvati, sadašnjem vodstvu bh. Hrvata, pa i čitavom hrvatskom narodu u BiH, loše se piše.

Serwer, naime, smatra da su Daytonski sporazum i koncept tri konstitutivna naroda zastarjeli, te se zalaže za unitarnu, centralističku vlast. Političke vođe bh. Hrvata, odnosno, HDZ BiH on ubraja u “vođe etničke pljačke” (ethnic robber barons). Zato se, po njegovu mišljenju, američka politika i diplomacija trebaju zalagati i poticati njihovo uklanjanje iz političkog života BiH. Uskraćivanjem američke gospodarske pomoći i sredstava iz fondova EU treba „izgladnjeti entitete“ (doslovno: “starving the entities“) i preusmjeriti ih na korištenje središnjim državnim vlastima u Sarajevu. Suradnju s hrvatskom vladom glede BiH Serwer uopće ne spominje, već samo traži sprječavanje “miješanja Hrvatske u BiH politiku”. O američkoj politici i odnosima sa Srbijom, posebno oko Kosova i BiH, on govori puno opširnije, te predlaže politiku „preusmjeravanja” (redirecting) Srbije i predsjednika Vučića.

Neki analitičari predviđaju da će Daniel Serwer čak predsjedati Bidenovom radnom skupinom za pitanja Zapadnog Balkana, ali Serwer, za sada, to „stidljivo“ otklanja. Uostalom, čitava „ekipa“ iz State Departmenta, od J.Bakera i  M. Albright do H. Clinton i J. Kerryja, već 30 godina na Bosnu i Hercegovinu gleda kao nekada na Jugoslaviju. Gorljivo i jednako jalovo zalagali su se za očuvanje njezina jedinstva, ali samo kroz političku demokratizaciju tj. jačanje građanskog društva i individualnih sloboda, ne shvaćajući da je jedini način da se sačuva cjelovita BiH – kao i nekada Jugoslavija – uspostava ravnopravnih odnosa suverenih, konstitutivnih naroda i odgovarajuća teritorijalna rješenja.

Kao što američka diplomacija nije ništa naučila iz balkanskih ratova u proteklih 30-ak godina, tako i Europska unija ostaje politički slijepa naspram današnjih realnosti Bosne i Hercegovine.  Ovih je dana, ministar vanjskih poslova EU Josep Borrell u Sarajevu, na obilježavanju 25. obljetnice Daytonskog sporazuma, potvrdio spremnost Unije da pomogne BiH u približavanju članstvu u Uniji, pod uvjetom da ostvari funkcionalnu demokraciju, vladavinu prava i poštivanje individualnih ljudskih prava. Isto to je „Europska trojka“ 1990/1991.  uporno ponavljala premijeru inž. Markoviću, ali i predsjednicima saveznih republika ondašnje SFRJ –  dok su tenkovi JNA već zagrijavali motore! Kao J. Delors, van der Broek i J. Poos tada, i J. Borrell danas upadljivo izbjegava spomenuti zajednička ljudska prava, tj. ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda u BiH. Doduše, od Borrella se drugačije stajalište ne može ni očekivati; on, naime, pripada skupini katalonskih “unitarista” koji su ocjenjivali da se Kataloniji konstitutivnost i, još manje, neovisnost, “ne isplati”, pa se priklonio “veliko-kastiljanskoj” politici Madrida i napravio europsku karijeru. Zato su za njega kolektivna ljudska prava, tj. konstitutivnost BiH-Hrvata “šaka u oko”, baš kao što mu je mrzak i katalonski suverenizam u njegovoj vlastitoj zemlji! Legendarni vođa katalonskog naroda Jordi Pujol još davno je Borrellu rekao: “Niste vi Katalonac, vi ste samo rođeni u Kataloniji!”

Ako se ostvare navedena predviđanja, novi pretpostavljeni Danielu Serweru bit će bliski suradnik President-Electa Josepha Bidena i nominirani državni tajnik Antony J. Blinken. On je poznat po svojoj tezi da se „diplomacija mora nadopunjavati odvraćanjem“ (supplement by detterence). Svojevremeno se zalagao za veći vojni angažman SAD u Iračkom ratu da bi za rat u Siriji ustvrdio: “…mi smo ispravno nastojali izbjeći novi Irak da ne pretjeramo u akciji, ali smo napravili suprotnu grešku, učinivši previše malo.“

Zapadni Balkan (još) nije Bliski istok a najvažniji saveznici nove Bidenove administracije: Njemačka i Turska u Bosni i Hercegovini imaju podjednako jake, ali ne i identične interese. Kako će se kroz sve ove „iglene uši“ provući hrvatska diplomacija i, što je važnije, hrvatski narod u BiH – ostaje vidjeti!

Autor: diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, doktorirao na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, 1982.; u razdoblju 1984.-1986 bio je postdoktorski stipendist Rockefellerove zaklade u „George Kennan Institute for Advanced Russian Studies“, Washington D.C.  te predavač na US Department of State Foreign Service Institute;  od 1990. – 2012. bio je savjetnik Predsjednika Republike za vanjsku politiku (1990-1991), veleposlanik RH pri OESS (1992-1996), veleposlanik RH pri OUN-Ženeva (1996-1998), veleposlanik RH u Portugalu (1998-2002), pomoćnik ministra vanjskih poslova za analitiku (2002-2006) i veleposlanik RH u Kraljevini Maroko (2006-2011). Od 2012., neovisni politički konzultant, pisac i kolumnist.

(DEPO PORTAL/md)