Piše: Segor HADŽAGIĆ

Prošlo je skoro pedeset godina otkako je Edward Albee sa svojim brutalno-iskrenim portretom propadanja instutucije braka među uvaženim akademskim građaninama tj. pripadnicima američke elite, "opalio šamar" onima koji još uvijek vjeruju o iluziju američkog sna. I nakon pola stoljeća ožiljak se i dalje ne povlači!

Udarac je bio pravi nokaut, jer je Albeejeva drama zapravo predstavljala frontalni napad na vertikalu vrijednosti američkog društva, stoga je za svoje junake uzeo intelektualce koji shvataju da je patrijarhalno društvu odzvonilo, da je univerzitetska karijera najobičnija smijurija i da je brak samo vreća nagomilanih frustracija, gdje se tek ponekad osjeti odjek ljubavi. Albeejevi junaci, Martha i George su u nekoj vrsti borilačkog ringa gdje ne može biti pobjednika: ceremonijalna retorika protiv promiskuitetnosti, laž protiv iluzije, porok protiv straha, frustracija protiv frustracije...Jedna naizgled obična večer pretvara se u noćnu moru sa umorom svih protagonista kao glavnim ishodom, jer... sve su iluzije srušene. Ili možda ipak tinja ona o ljubavi? Osim završnog zagrljaja Georgea i Marthe, pisac nam nije ostavio nikakvu drugu nadu...

U svakom slučaju, "Ko se boji Virdžinije Vulf" je preživio davno oglašenu smrt američkog sna, postajući komad svakog vremena čije lice i naličje oduvijek predstavljaju jalovi intelektualci. I jučer i danas i sutra bićemo oktuženi nekim novim Georgeom i Martom, možda malo bučnijim i histeričnijim, a ako govorimo o našim prostorima, verbalno nasilje kao primarni modus njihove komunikacije, bit će možda osnaženo i fizičkim. No, ostaje da se vidi na budućim pozorišnim stvaraocima kakav će pristup Albeejevom klasiku odabrati. U iščekivanju neke nove "Virdžinije Vulf", sinoć je messovska publika imala priliku pogledati verziju Crnogorskog narodnog pozorišta u režiji Dine Mustafića, za čije se predstave može reći da nikada ne očaravaju ali i ne razočaravaju! Za ovu se, nažalost, mora konstatirati da je poprilično ispod solidne, nepretenciozne i pitke pozorišne večeri na koje nas je Mustafić već više od decenije navikao, što znači, da je, eto...jedva izdržljiva! 

Razlozi zašto predstava "ne diše punim plućima" su brojni, a kao najvažniji bi se mogla izdvojiti stanovito odbijanje redatelja da usaglasi jezik predstave sa jezikom vremena. Drugim riječima: da predstava komunicira sa publikom, a to je zaista danas ekstremno težak poduhvat (ne kažem da je nemoguće!) ako ostajete u okvirima Albeejevog univerzuma koji je oblikovan u stilu psihološkog realizma. Albee jeste klasik, ali on svoju klasičnost upravo potvrđuje kroz nova čitanja, reinterpretacije i kontekstualiziranja na svim nivoima predstave, koji su u Mustafićevoj postavci potpuno zanemarene na račun tradicionalnog redateljskog pristupa kojemu je, valjda, još jedino mjesto na Broadwayu ili udžbenicima istorije režije. Mustafićev tradicionalan odnos prema Albeeju je pomalo i njegov vlastiti hibris: jer, kako je moguće ignorirati medije poput televizije i interneta koji su potpuno promijenili percepciju gledatelja i nuditi nam simulaciju pozorišta iz šezdesetih kada je psihološki realizam zbog enormne popularnosti Frojdove psihoanalize još bio u modi?! Simulacija šezdesetih nije samo prisutna opštem planu stila režije, već i na ostalim nivoima: prije svega, scenografiji i glumi (mada u jednom trenutku tehno muzika uz koju nekontrolisano pleše Honey sugeriše, ipak, tračak modernosti). Scenu, u drugom planu, predstavlja  konstrukcija umanjene kuće-dvospratnice sa staklenim zidovima koji su trebali da ilustriraju egzibicionističko ponašanje Georga i Marthe i  lomljivost njihove bračne zajednice. Drugi sprat je prekriven platnom, gdje se likovi (uglavnom Martha i Honey) povlače kako bi se našminkali, presvukli i došli k sebi za novu rundu pića. Platno koje čini da likovi izgledaju kao sjenke trebalo je očigledno da posluži kao metafora za iluzornu dimenziju ličnosti protagonista, ali je na kraju ispalo kao nezgrapna i nepotrebna ilustracija sadržaja obilato zastupljenog u tekstualnom predlošku.. Zašto podcrtavati ono što je već isuviše jasno?!

U prvom planu nalazi se vrt sa stolom, foteljama, ležajevima i travnatom podlogom koja bi isto tako trebala da bude metafora bespoštednih "megdana" između Georgea, Marthe, Nicka i Honey. Ili redateljeva sklonost da nam realistički dočara tipičnu američku kuću iz predgrađa?

Rečeno je, izuzetno je teško ostati doslijedan Albeejevom psihološkom realizmu a komunicirati sa današnjom publikom. Teško, ali ne i nemoguće kada imate izvrsne glumce. Broadway opstaje u vlastitoj konzervativnosti (što je izvjestan estetski program), upravo zato što ima  tradiciju glumačkih zvijezda zbog kojih se i odlazi u pozorište! Mi je nažalost nemamo, što ne znači da nam manjkaju sjajni glumci. Naprotiv, upravo je Branimir Popović jedan od takvih glumaca koji su u stanju obogatiti lik rijetko viđenom  količinom scenske "prisutnosti", dinamičkom fleksibilnošću glasovnog aparata i smislom za bufonerijsko. Njegov George je emotivno nestabilan, frustriran, plašljiv a u isto vrijeme muževan, odlučan i konfuzan, naprasit i defanzivan... No, čista glumačka moć i dominacija Branimira Popovića nije dovoljna da se predstava izvede na pravi put. Varja Đukić u ulozi Marthe ne izlazi iz okvira koketne žene pred nervnim slomom, što je opet tradicionlan put za tumačenje Marthe. Poprilično slab i neuvjerljiv bio je Nick Milutina Milošević koji se često "gubio"  na elementarnom nivou stava i uvjerljivosti replike, dok je Kristina Stevović u ulozi Honey, također ostala u prepoznatljivo modusu tipične naivne djevojke.

Sve u svemu, ako Mustafić već favorizira tradicionalnost redateljske estetike (pridavanje pažnje dramskom tekstu, realizam i moć glumačke igre), onda bi za takav poduhvat trebao imati glumački ansambl kojeg bi se postidio i Broadway. No, bojim se da je to ipak utopijski projekt...

(DEPO PORTAL)